Clifford Lee Burton (Castro Valley, 10. veljače 1962. - Ljungby, 27. rujna 1986.), američki glazbenik.

Bio je drugi basist grupe Metallica. Priključio se bandu 1982. (zamijenio je Rona McGovneya). Njegov život i tragična smrt su inspirirali pjesme mnogih bandova uključujući Megadeth i Primus. Poginuo je u autobusnoj nesreći u Švedskoj 1986. godine.

Burton je rođen u Castro Valleyu, California. Sa šest godina je počeo svirati klavir, a 1976., u svojoj četrnaestoj, počinje svirati bas gitaru i svirati s lokalnim bandovima.

Njegovi roditelji kažu da je Cliff između četiri i šest sati na dan usavršavao svoje vještine na basu i nakon što se priključio Metallici. Nakon što je maturirao u srednjoj školi upisao je glazbeni tečaj u Nappa Valleyu u sjevernoj Californiji.

Školski kolega mu je bio Jim Martin, bivši član banda Faith No More

Njegov stil je neobično varirao za heavy metal basista. Od brzih,žestokih riffova iz pjesama "Battery", "Damage Inc." ili "The four horsemen" do vrlo melodičnog sviranja, npr. "Orion". Burton nikada nije svirao sa trzalicama, već samo s prstima. Znao je svirati i na dvije ili tri žice istovremeno.

Članovi Metallice su tražili basista koji je iskusniji od prošlog, Rona McGovneya. Čuli su Burtonov bend Trauma i njegov slavni solo (Anesthesia) Pulling teeth.

Nakon konstantnog nagovaranja je pristao svirati s Metallicom, ali pod uvijetom da se presele iz Los Angelesa u San Francisco. Glazbena scena u Los Angelesu je bila preplastična za Burtona. Burton je izložio band mnoštvu glazbenih stilova, od Misfitsa, Pink Floyda i Thin Lizzyja do legendarnog klasičnog pijanista Glenna Goulda koji svira Bacha. Burton im se odmah svidio jer je svirao wah wah stil.

Na europskoj "Damage Inc" turneji, Burton i Kirk Hammett su se u autobusu zafrkavali s kartama. Burton je izvukao pikov as, pa je morao spavati na Kirkovom krevetu. Burton je poginuo kad je autobus proklizio preko leda (bilo je nagađanja da je i vozač bio pijan). Autobus se oteo kontroli i skotrljao na travu. Burton je ispao kroz prozor, pao ispod autobusa i autobus ga je prikliještio. Autobus se malo podigao i pao na njega drugi put.

Burtonova stopala kako vire ispod autobusa je prizor koji je proganjao ljude koji su bili u autobusu (Jamesa Hetfielda, Larsa Ulricha, Kirka Hammetta i tehničare) jako dugo.

Burtonovo tijelo je kremirano. Na ceremoniji pogreba je svirao instrumental "Orion sa albuma Master of Puppets. Metallica nije svirala Orion do 4. lipnja 2006., kad je povodom dvadesete godišnjice od izdavanja albuma Master of Puppets na turnejama Escape from Studio ´06 i Download ´06 festival u cijelosti odsviran cjeli album.

Burtona je nasljedio Jason Newsted. Newsted kaže da ga band nikada nije skroz prihvatio: Uvijek sam osjećao sjenu kako se nadvija nad mnom, i uvijek sam osjećao kao da nosim cipele koje su mi prevelike, uvijek kad bih se sjetio koga zamjenjujem. Cijelo se vrijeme s Metallicom osjećao kao novi dečko i James Hetfield ga je uvijek odbijao prihvatiti kao ravnopravnog Cliffu Burtonu. Jason je naposljetku napustio band.

Bob Rock je privremeno preuzeo bas dužnosti, na albumu St.Anger. Uskoro poslije je Robert Trujillo bio izabran za novog basista. Robert Trujillo je puno bolje prihvaćen nego Jason. U dokumentarcu Some kind of Monster Kirk, Hammett komentira: On se baš uklopio i kad sam ga vidio kako svira Whiplash, kako svira vlastitim prstima, tako je svirao samo Cliff

James Hetfield je priznao da je Burtonov utjecaj jako odgovoran za raniju glazbu i imidž Metallice. Uvježbani pijanist, Burton je iskoristio svoje znanje o teoriji i dodao ga bandovom zvuku kroz bas dionice i učenjem Jamesa kako da teorizira i harmonizira.

Cliffova opsesija nadrealnim hororima koje je pisao H.P. Lovecraft dala je bandu ideju za naslovnice albuma i teme pjesama (The call of Ktulu, The thing that should not be). Band je dodao da njihova ljubav prema The Misfits, Samhain i sve stvari vezane uz Gllenna Danziga dolazi direktno od Cliffa. Cliff im je na turnejama puštao Misfitse do granice monotonije. Hetfield je rekao da je Cliffa gledao kao starijeg brata.

Burton je bio tih i povučen u sebe većinu vremena

Nakon Burtonove smrti Metallica je snimila And justice for all 1988.

Instrumental "To live is to die" je po njegovim zadnjim rifovima i dio gdje se pjeva je njegov. 1987. Metallica izdaje počasni dokumentarac Cliff ´em all, koji se osvrće na Burtonovo vrijeme u bendu.

Najpoznatija pjesma u Cliffovu čast je "In my darkest hour" od Megadetha. Pjevač Megadetha Dave Mustaine je svirao glavnu gitaru Metallice u ranije doba, tako da je jako dobro znao Cliffa.

Mustaine je naveo da ga je pjesma inspirirala Burtonovim odlaskom. Rekao je da mu James, Kirk i Lars nisu javili za Cliffovu nesreću, već ga je nazvao bendov menađer. Kad je čuo Dave je sjeo na pod i plakao, potom uzeo akustičnu gitaru i napisao cjelu pjesmu, koja je jedina pjesma koju je ikad napisao. Riječi nisu direktno o Burtonu, nego su inspirirane njegovom smrću

Burton je napisao nekoliko metallicinih pjesama uključujući"Master of Puppets",Orion","For whom the bell tolls" i "Fade to Black". Najbolji primjeri njegovog jedinstvenog sviranja bassa su:

• intro-"For whom the bell tolls"(koji se često zamjeni za gitaru)
• epski bass solo"(Anesthesia)Pulling teeth sa albuma kill 'em all
• bass u instrumentalu"The call of Ktulu"-Ride the lightning
• bass u instrumentalu"Orion"-master of puppets
• intro-"Damage inc"
• bass u pjesmi"Disposables heroes"-Master of puppets,je dobar primjer Cliffovog sviranja bassa čiji se zvuk često zamjeni za gitaru.

Napisao je puno riffova korištenih za pjesmu "To live is to die" na albumu And justice for all i pjesma je posvećena njemu.

Po mnogima jedan od najznačajnijih i najutjecajnijih bendova svih vremena formirao se 1969. godine nakon raspada legendarnog britanskog sastava Yardbirds. Raspadom gitarist grupe, Jimmy Pageu (punim imenom James Patrick Page r. 09.01.1946. u Hestonu), ostao je niz neodsviranih koncerata koje je prema ugovoru trebao odraditi. Pošto su Yardbirdsi bili rasformirani Page je trebao okupiti nove članove i ispuniti obveze iz ugovora.

Pageov prvi izbor bio je multiinstrumentalist i studijski glazbenik John Paul Jones (r. 03.01.1946. u Sidcupu pod imenom John Baldwin) poznat od ranije Pageu po brojnim suradnjama s tada već afirmiranim glazbenicima i bendovima kao što su The Rolling Stones, Dusty Springfield, Herman's Hermits. Sam Page bio je poznat u širim glazbenim krugovima i prije nego se pridružio Yardbirdsima. Zbog svojih problema s mučninama na putovanjima odlučio je odustati od napornih turneja i posvetiti se studijskom radu. To je rezultiralo time da je postao jedan od najtraženijih glazbenika tog vremena i epitetom vodećeg mladog session glazbenika. Svirao je sa grupom The Who na njihovom hitu "I Can't Explain" i albumu "My Generation", nastupao je s The Kinks, grupom Them, Jeff Beckom, Tom Jonesom i mnogim drugima.



U daljnjoj potrazi za preostalim članovima Yardbidsa Pageov izbor nisu isprva bili niti Plant niti Bohnam. Nakon neuspješnog pokušaja da pridobije pjevača Terry Reida i bubnjara B. J. Wilsona (poslije član grupe Procol Harum) Page je pozvao Robert Planta da se pridruži grupi. Kasnije je na Plantovu preporuku za bubnjara angažiran John Bohnam. Tako oformljeni pod nazivom The New Yardbirds ispunili su sve ugovorom postavljene obveze. Po povratku u London počeli su razmišljati o novom imenu grupe pa je tako za jedan od mogućih naziva predložen i The Mad Dogs. Naposljetku su uzeli ime Led Zeppelin prema primjedbi bubnjara grupe The Who Keith Moona da će se raspasti poput olovnog balona. Pravilno napisano ime bilo bi Lead Zeppelin, no da bi se izbjegle pogreške pri izgovoru (Lid Cepelin) napisano je kako je i ostalo Led Zeppelin.

Osoba koju svakako valja spomenuti je i menadžer grupe Peter Grant. Prije nego je postao menadžer Zepplinima, taj osebujan lik snažnih tjelesnih proporcija, bavio se nizom poslova, kao što su radnik na stageu, hrvač, kaskader, izbacivač... Ovaj posljednji mu je i osigurao prvi kontakt sa glazbenom industrijom gdje je započeo kao menadžer turneje da bi u konačnici obavljao prave menadžerske poslove i to s bendovima Neshville Teens i Alan Price Combo. Kao menadžer Zeppelina u početcima njihove karijere osigurao im je diskografski ugovor sa prestižnom etiketom Atlantic Records.

Prvi album grupe jednostavno nazvan "Led Zeppelin" izašao je početkom 1969. godine nakon njihove turneje po Americi gdje su nastupali kao predgrupa grupi Vanila Fudge. Album je snimljen u svega 30 sati, a obilježili su ga klasici "Dazed And Confused", "Good Times Bad Times" i "Communication Breakdown". Cijeli album prožet je starim blues riffovima sa primjesama čvrstoga rocka i nadmetanja Plantovog moćnog glasa i Pageove gitare. Dva mjeseca nakon izlaska album je postao jedan od deset najprodavanijih albuma u Americi da bi nedugo nakon toga dosegao i zlatnu tiražu. Bend je tijekom 1969. godine neumorno radio.



Održavali su koncerte po SAD-u i Engleskoj, a u kolovozu im je izašao i drugi studijski album "Led Zeppelin II". Album je doživio trenutni uspjeh došavši na sam vrh američkih top ljestvica gdje se kao broj jedan zadržao punih sedam tjedana. Na albumu se nalazi i iznimno uspješna "Wholle Lotta Love" (prerada Willie Dixonove skladbe "You Need Love"), pjesma koja je postala i ostala klasik hard-rocka. Album je pomogao bendu da učvrsti svoje mjesto međunarodne koncertne atrakcije što je i rezultiralo njihovom gotovo dvogodišnjom turnejom.

U kolovozu 1970. godine objavili su "Led Zeppelin III". Ovim trećim albumom napravili su lagani odmak od dotadašnjih blues utjecaja i načina stvaranja. Album obilježavaju skladbe u kojima prevladava utjecaj britanskog folka i mitologije, što osobito dolazi do izražaja u snažnoj "Immigrant Song" u kojoj se isprepleću teme iz keltske mitologije ("...Valhalla, I am coming..."). Značajan je broj akustičnih skladbi kao što su primjerice eksplozivna "Gallows Pole" ili pak nešto lakše "That's The Way" odnosno "Tangerine".

Krajem 1971. godine izlaz bezimeni album ili album četiri simbola, koji je ostao poznatiji po općeprihvaćenom naslovu "Led Zeppelin IV". Ovaj album mnogi ocjenjuju kao najbolji uradak Led Zeppelina. Pritom svakako treba skrenuti pozornost na skladbe poput energičnih "Black Dog" i "Rock And Roll", folkerske "The Batle Of Evermore" i dvije izvrsne "Going To California" i "Stairway To Heaven", koja je postala trenutni radio hit, a interesantno je da nikada nije bila singl. Sam Plant je naglasio da je zanimljivo što je pjesma postala tako popularna pogotovo zato što se radi o skladbi koja traje 8 minuta koja nema refren i nema gotovo ničega. Bilo kako bilo "Stairway To Heaven" je postala jednom od najboljih pjesama svih vremena, a album "Led Zeppelin IV" se do sredine devedesetih godina prošloga stoljeća prodao u gotovo 16 milijuna primjeraka.



Turnejom koja je uslijedila, a na kojoj su promovirali svoj posljednji i pretposljednji uradak, potukli su sve rekorde posjećenosti. Turneja je na koncu donijela, kako je izjavio Peter Grant za londonski "Financial Times", gotovo 30 milijuna dolara zarade. Po završetku turneje bend se povukao kako bi snimio novi album. U proljeće 1973. godine izlazi "Houses Of The Holy". Na svom, do tada, najraznovrsnijem albumu Zeppelini miješaju razne stilove i utjecaje, od standardnog čvrstog rocka i folka, preko reggaea ("D'yer Mak'er") i funka ("The Crunge") do mračnih i tajanstvenih balada ("No Quarter"). Album je dosegao platinastu nakladu. Sam omot albuma vrlo je jedinstven i originalan. Dizajneri u Hipgnosis studiju na ideju za omot došli su, djelom, inspirirani knjigom Arthur C. Clarka "Childhood's End". Slika za omot snimljena je na lokaciji Giant Causewayja u sjevernoj Irskoj, području sa stepenastim stijenama u moru. Svaki album je bio omotan papirnatom trakom zvanom Obi koja je morala biti otrgnuta kako bi se došlo do ploče.

Na turneji kojom su promovirali "Houses Of The Holy" Zepplini su još jednom potukli sve rekorde. Američkom turnejom srušili su dotadašnji box-office rekord koji su držali The Beatlesi. Na srpanjskom koncertu u Madison Square Gardenu snimljen je film "The Song Remains The Same" koji je objavljen tri godine kasnije, a po kojem je i izdan dvostruki istoimeni live album. Po završetku turneje uslijedila je vrlo mirna 1974. godina u kojoj bend gotovo da i nije postojao, nisu održavali koncerte niti su išta snimali. U toj godini Zeppelini su osnovali vlastitu etiketu Swan Song (pod etiketa Atlantic Recordsa) pod kojom su objavili sva svoja kasnija izdanja kao i izdanja bendova Pretty Things, Bad Company i drugih.

Nakon godine odmora u ljeto 1975. godine objavili su luksuzno pakirani dvostruki album "Physical Graffiti" u kojem su opet ponudili obilje raznolikog i šarolikog materijala. Kao glavne teme odmah su se nametnule skladbe "Trampled Underfoot" i "Kashmir". Nije na odmet spomenuti kako je skladba "Kashmir" u svom prerađenom izdanju upotrijebljena kao glavna tema u filmu "Godzilla", a zajedno su ju izveli Puff Daddy i Jimmy Page. Album "Physical Graffiti" je došao među 10 najprodavanijih albuma u Americi i Britaniji.



Iste godine Robert Plant je doživio tešku prometnu nesreću kada je sa svojom suprugom boravio u Grčkoj na odmoru. Zeppelini su zbog toga bili prinuđeni otkazati turneju, a i sve ostale aktivnosti benda privremeno su bile prekinute. Godine 1976. objavili su album "Presence" koji su kritičari dočekali vrlo hladno s iznimno lošim kritikama. Usprkos tome album je dosegao broj jedan u Americi i Britaniji. Od pjesama s ovoga albuma izdvojio bih "Nobody's But Mine" energičnu Zeppelinovsku rock temu i maratonsku deset i pol minutnu "Achilles Last Stand". Ponovno su krenuli na turneju na kojoj su predstavljali i promovirali album "Presence", no deset posljednjih koncerata u Americi moralo je biti otkazano zbog smrti Plantovog sina Karaca uzrokovane trbušnom infekcijom nepoznatim virusom.

Nakon poduže pauze bend je u ljeto 1978. počeo snimati svoj osmi studijski album. Album je sniman u Stockholmu, Švedska, u ABBA-inom Polar studiju. Godinu kasnije, a prije izlaska novog albuma, krenuli su na kratku europsku turneju na kojoj su održali koncerte u Švicarskoj, Njemačkoj, Nizozemskoj, Austriji i Belgiji. "In Through The Out Door je ugledao svjetlo dana gotovo jednu godinu nakon početka snimanja, u kolovozu 1979., a bio je pakiran u smeđim vrećicama sa 4 različita omota. Na albumu se nalaze izvrsne skladbe "Fool In The Rain" i "In The Evening", a poseban dojam ostavljaju i fino uklopljeni Jonesovi klavirski aranžmani ("Hot Dog, "South Bound Saurez"). Mnogi su ovaj uradak proglasili jednim od najslabijih ostvarenja Led Zeppelina. Opet, usprkos slabim kritikama album je došao na broj jedan top ljestvica u Americi i Britaniji.

U svibnju 1980. krenuli su na europsku turneju koja je zaključena koncertom u Berlinu. 25.09.1980. John Bohnam je pronađen mrtav u svom krevetu nakon dvanaest satnog pijančevanja. Bohnam se onesvijestio/zaspao na leđima te se ugušio u vlastitoj bljuvotini. Tri mjeseca kasnije preostali članovi benda su izjavili da bez Bohnama više ne mogu svirati i da dostojne zamjene za njega nema što je rezultiralo konačnim razlazom Led Zeppelina. Godine 1982. Page je objavio album "Coda" na kojem se nalazio izbor ranije neobjavljenih snimki Led Zeppelina.



Nakon raspada grupe svaki od članova je krenuo stvarati vlastitu solo karijeru. Ponovno su se okupili tri puta. Prvi put 1985. godine zbog nastupa na "Live Aid" festivalu gdje su na bubnjevima umjesto Bohnama svirali Phil Collins i Tony Thompson, drugi put 1988. godine kada su svirali na vjenčanju Bohnamovog sina Jasona (za bubnjevima je svirao Jason) i konačno treći i posljednji put na obilježavanju 40. godišnjice Atlantic Recordsa.
U godinama koje su slijedile Page je objavljivao remasterirana izdanja snimki Zeppelina, zbirke hitova te dva box-seta jedan sa četri diska koji je postao najprodavaniji box-set svih vremena i drugi "Complete Studio Recording" s deset diskova.

Goine 1994. Page i Plant su ponovno počeli zajedno surađivati te su napravili niz interesantnih projekata i izdali dva albuma "No Quarter" (1994.) s preradama skladbi Led Zeppelina i "Walking Into Clarksdale" (1998.) s posve novim autorskim skladbama. Potom su krenuli na svjetsku turneju te su dva puta 1998. posjetili Zagreb, u veljači i studenom. Posljednje izdanje Led Zeppelina je trostruki live album i dvostruki DVD "How The West Was Won" iz 2003. s izborom najboljih koncertnih trenutaka i skladbi.

Therion - biografija

Therion

 

Therion
Osnovni podaci
Mjesto	Švedska
Žanr/ovi	Symphonic Metal
Djelatno razdoblje	1987. -
Producentska kuća	House of Kicks Deaf Records Active Records Megarock Records Nuclear Blast
Članovi
Christofer Johnsson Kristian Niemann Johan Niemann Petter Karlsson

Therion je švedski symphonic metal bend osnovan 1987. u Upplands Väsbyu. Ime duguje grčkoj riječi therion (θηρίον), što znači zvijer. Tekstovi su im inspirirani različitim mitologijama te ispunjeni okultizmom, magijom i drevnom tradicijom i pisanjem.

Biografija

1987. godine Christofer Johnsson osniva bend pod nazivom Blitzkrieg. Nakon kratkog vremena bend mijenja ime najprije u Megatherion, a zatim u Therion (zvijer) i posvećuje se death metalu. Prvobitna postava benda se mijenjala nekoliko puta, a jedino je Christofer ostao član od početka. Tako se pokazao kao najvažniji član benda, na čiju inicijativu je bend i osnovan, a pored toga on je vokal, gitarist, klavijaturist i tekstopisac na svim do sada snimljenim albumima.

1989. godine izdaju 2 demo snimke: Paroxysmal Holocaust i Beyond The Darkest Veils Of Inner Wickedness koji postižu velik uspjeh. Sljedeće izdanje je bio Mini CD Time Shall Tell nakon kojeg potpisuju ugovor za englesku izdavačku kuću Deaf Records. Prvi pravi album snimljen je u Stockholmu u srpnju 1990. godine pod nazivom Of Darkness..., a izdan naredne 1991. godine. Reakcija publike na prvi album je bila veoma dobra, što je potaklo članove benda da još bolje odrade sljedeći album Beyond Sanctorum, ali ovoga puta za izdavačku kuću Active Records. Drugi je album sniman u prosincu 1991. godine u Monezuma studiju i sadržavao je nove elemente - klavijature i ženski vokal, čime se glazba polako prebacuje na black metal. Mnogi fanovi nisu odobravali uvođenje ovakvih elemenata .

Iz osobnih razloga svi članovi osim Christofera okreću se drugim poslovima, tako da je on bio prisiljen pronaći nove članove. Ponovo mijenjaju izdavačku kuću i priključuju se Megarock Recordsu. 1993. godine izdaju Symphony Masses: Ho Drakon Ho Megas. U to doba bend je imao samo tri člana, no ipak kreću na svjetsku turneju. Njihova prva 3 albuma su svrstana u death žanr zbog samih elemenata koje koriste, no na posljednja dva albuma ipak se osjeća značajan utjecaj black metala, a na posljednjem i gothic metala. Ni izdavačka kuća Megarock Records nije zadovoljila potrebe Theriona, pa napokon potpisuju s moćnom i poznatom njemačkom izdavačkom kućom Nuclear Blast Records. Prvi album u izdanju ove kuće je Lepaca Kliffoth, sniman u Berlinu, a izdan 1995. godine. Therionov put k vrhu gothic i uopće metal scene počeo je albumom Theli iz 1996. godine. Na ovom albumu su prvi put kombinirali elemente klasike i metala i to vrlo uspješno. Na albumu svirali su solisti s mnogobrojnim klasičnim instrumentima kao i veliki zborovi, što je stvorilo specijalnu dimenziju gothic zvuka grupe Therion. Kako su godine prolazile Christofer i njegovi suradnici zvuk su sve više bazirali na klasičnim elementima, ali bez gubitka korijena.

1997. godine snimaju soundtrack za film The Golden Embrace s Barmek Symphony orkestrom i zborom Sjevernonjemačkog radija, s kojim su već surađivali na albumu Theli. Kompozicije korištene u filmu se nalaze na albumu A´arab Zaraq Lucid Dreaming. Prodaja ovog albuma je išla veoma dobro, te 1997. godine Therion sudjeluje na mnogim festivalima po Europi (Ten Years Nuclear Blast, Out of the Dark IV i Dynamo Metal fest). Album Vovin obilježio je 1998. godinu, a na albumu je jedan od ženskih vokala bila Lorentz Aspen iz benda Theatre of Tragedy. Zamjenila je dotadašnju pjevačicu Sarah Jezebel Deva, koja se odličnim glasom izdvajala iz ženskog zbora. Iz tog je razloga Sarah pjevala i u duetu, a i kao solo i sopran. Sarah je poznata kao svjetski vokal koji je doprinosio boljem zvuku bendova Covenant i Cradle of Filth. Album Vovin se opisuje kao vrlo melodičan album s elementima opere, a takav album su mnogi dugo očekivali. Od tada kreću sve bolji i bolji albumi. 1999. godine izdaju Crowning of Atlantis, a albumom Deggial iz 2000. godine Therion postiže najveći uspjeh do tada. Pozicija na kojoj su se nalazili u mnogim zemljama (Njemačka, Finska, Poljska) potvrdila je njihov moćan status na svjetskoj metal sceni. Deggial ubrzo postaje najbolje izdanje s najboljom produkcijom na kojoj su bili prisutni mnogi različiti instrumenti i zborovi koji su postajali sve jači i jasniji.

2001. godine na scenu stupa njihov sljedeći, album Secret of the Runes. Koncept albuma je veoma složen i govori o Vikinzima i njihovoj mitologiji. U njihovoj mitologiji postoji sveto drvo zvano Yggrasil koje sadrži 9 manjih svjetova o kojima i govori album. Svaka pjesma govori o jednom svijetu i svaku pjesmu prati uvodna priča (samo u tekstovima) koja približava tematiku slušatelju. Na albumu se također nalaze i dvije obrade, (ABBA i Scoprions). Na svakom novom albumu još od samog početka karijere ovog benda, mogu se uočiti novi elementi, čisti vokal, zatim arapska folk muzika, klasični i industrial elementi i mnogi drugi. Ubrzo je uslijedila svjetska turneja te je Therion izdao live izdanje Live in Midgård. Nakon turneje prionuli su na posao na kojem je sudjelovao čak 171 glazbenik i rezultat toga bila su dva albuma – Sirius B i Lemuria koji su pušteni u prodaju zajedno 2004.

Taj album odiše sasvim novim elementima, ponajprije laganim melodijama na aukustičnoj gitari, ali i nekim drugim koji u cjelini tvore jedan od najboljih albuma u kompletnoj diskografiji benda. Godine 2007. izdan je posljednji album Gothic Kabbalah u sklopu kojeg je održana i promotivna turneja. Kako mu naziv govori, pjesme na albumu imaju donekle gotičarsku podlogu iako je ime uzeto iz nekih drugih razloga.

Sastav

Sadašnja postava

• Christofer Johnsson - gitara, vokal, klavijature (1987.-)
• Kristian Niemann - gitara (since 1999.-)
• Johan Niemann - bas (1999.-)
• Petter Karlsson - bubnjevi (2004.-)

Bivši članovi

• Peter Hansson - guitar (1987.-1993.)
• Oskar Forss - drums (1987.-1993.)
• Erik Gustafsson - bass (1987.-1992.)
• Piotr Wawrzeniuk - bubnjevi, vokal (1992.-1996.), gost vokal na Secret of the Runes (2001.), Sirius B i Lemuria (2004.)
• Magnus Barthelsson - gitara (1993.-1994.)
• Andreas Wahl - bas (1993.-1994.)
• Fredrik Isaksson - bas (1994.)
• Tommie Eriksson - gitara(1995., 1997.-1998.)
• Lars Rosenberg - bas (1994.-1996.)
• Jonas Mellberg - gitara (1995.-1996.)
• Sami Karppinen - bubnjevi (1998.-2001.)
• Richard Evensand - bubnjevi (2001.-2004.)

Diskografija

Demo

Omot Albuma Sirius B

• Paroxysmal Holocaust (1989.)
• Beyond the Darkest Veils of Inner Wickedness (1989.)
• Time Shall Tell (1990.)

Albumi

• Of Darkness... (1991.)
• Beyond Sanctorum (1992.)
• Symphony Masses: Ho Drakon Ho Megas (1993.)
• Lepaca Kliffoth (1995.)
• Theli (1996.)
• A'arab Zaraq - Lucid Dreaming (1997.)
• Vovin (1998)
• Crowning of Atlantis (1999.)
• Deggial (2000.)
• Secret of the Runes (2001.)
• Live in Midgård (live, 2002.)
• Sirius B (2004.)
• Lemuria (2004.)
• Gothic Kabbalah (2007.)

Singlovi

• "The Beauty in Black" (1995.)
• "The Siren of the Woods" (1996.)
• "Eye of Shiva" (1998.)

Kompilacije

• The Early Chapters of Revelation (2000.)
• Bells of Doom (2001.) - Therion fan club
• Atlantis Lucid Dreaming (2005.)
• Celebrators of Becoming

Sonata Arctica - biografija

Ideja o formiranju benda kao sto je Sonata Arctica se rodila 1996. godine u gradu Kemi koji se nalazi na sjeveru Finske. Pod prvobitnim nazivom, Tricky Beans izdaje tri demo snimke - Friend till the End, Agre Pamppers i PeaceMaker i svira dvaput sa Jyrki Sähkösirkusom.

Nakon nekih osobnih promjena 1997. godine, postava mijenja naziv u Tricky Means. Za metal javnost je bila dovoljno zanimljiva izjava na samom početku da je Tricky Means ekperimentirao i varirao u muzičkim stilovima čak i daleko od heavy metal zvuka. 1999. godine Tricky Means snima novi demo FullMoon u Tico Tico Studiju (Kemi). U tom trenutku postava se sastojala od vokala/klavijaturste Tonya , Jania - gitara, Tommya - bubanjevi iJannea - bas. Novi demo je bilo prvi potez benda u heavy metal vodama. Zvuk je karakterisao brz, melodicni i klavijaturno orijentiran heavy metal sa čistim i jakim vokalom. Demo koji su snimili je dosjeo do Finske izdavačke kuće Spinefarm Records kada su članovi odlučili ponovo promijeniti naziv benda u Sonata Arctica. 1999. godine izlazi i prvi singl Sonata Arctice UnOpened. Dvije najbolje pjesme sa ovog singla UnOpened i Mery-Lou su obilježile sam početak benda na power metal sceni. Mada nije sve bilo sjajno, prilikom prvog mixanja singla prva pjesma Unopened je slučajno usporena i tako poslana u glazbene radnje. Otprilike 200 kopija je prodano dok nije uočena greška, dok se danas ta izdanja smatraju veoma veoma materijalom. U jesen 1999. godine izlazi debi full-length album Ecliptica koji je najprije bio izdan u Finskoj, a zatim malo kasnije i u ostalim državama. Prošavsi vrlo uspješno Ecliptica je otvorila vrata Sonati Arctici sudjelovanju na dva tribute materijala. Snimili su I Want Out od Helloweena za njihov tribute album Keepers of Jericho i Still Loving You od Scorpionsa za A Tribute to The Scorpions.

Ubrzo nakon izlaska prvog albuma, Tony Kakko je odlučio se usredotočiti na vokal, jer je do tada svirao i klavijature pored pjevanja. Mikko Harkin (ex. Kenziner) se priključuje bendu da bih spasio Tonya klavijatura. Ova promjena je doprinjela energičnijim nastupima, kao i veliki odskok zbog samog postojanja dvojice klavijatursta i boljem snalaženju na live nastupima. Uspjesi su se redali od početka 2000. godine. Ubrzo nakon izdanja Ecliptica Sonata Arctica je nastupala sa Stratovariusom na europskoj turneji tako što je izabrana u konkurenciji od 32 člana iz 15 različitih izdavačkih kuca. Turneja je počela u travnju 2000. sa Stratovariusom i Rhapsodyem. Trajala je dva mjeseca kroz deset zemalja sa oko 30 nastupa. Veoma uspješna turneja je prethodila mini CD-u Successor.

Ubrzo je došlo do manjih promjena u okviru benda kada Janne Kivilahti odlučuje napustiti bend iz osobnih razloga. Njega je zamjenio Marko Paasikoski, inače jedan od osnivača Tricky Beansa. Te iste godine nakon dosta uspjeha, Sonata Arctica je predložena za najvrednije novo otkriće - Emma nagradu u Finskoj.

U vrijeme najveće slave bend radi i drugi album. Singl sa drugog albuma Wolf & Raven je izašao u svibnju 2001. godine i prošao veoma dobro. Prvi album je prodan u Japanu u više od 30 000 kopija što je bio dovoljan razlog da se drugi album Silence najprije pojavi na tom prostoru. 2001. održali su turneju po Finskoj i jednom dijelu Europe. U srpnju je uslijedila europska turneja kao podrška bendu Gamma Ray. Ova turneja je trajala pet tjedana, a završila nastupom u Helsinkiju u Finskoj. što je bilo pravo zadovoljstvo za fanove Sonate.

Na kraju 2002. bende iz osobnih razloga napušta klavijaturist Mikko Harkin, a zamjenjuje ga Jens Johansson iz Stratovariusa, koji se brinuo oko solo dionica na klavijaturama. Tada bend izdaje svoj treći album Winterheart's Guild. Po završetku ugovora s Spinefarm Recordsom, bend potpisuje za Nuclear Blast. Četvrti studijski album Reckoning Night pušten je u prodaju u listopadu 2004. Uslijedio je nastup s Nightwishom na europskoj turneji, te samostalni nastupi u SAD-u i Kanadi. 2006. izlazi live izdanje For the Sake of Revenge s koncerta u Tokiju.

Deep Purple biografija

Godine 1968. nekoliko mladića se skupilo kako bi oformilo bend. U početku je bilo zamišljeno da se bend zove Roundabout, ali kasnije su se članovi složili da to baš i nije pogodno ime. Sljedeća ideja za ime je bila Fire, ali je već postojao bend takvog naziva. Konačno je Ritchie Blackmore, mladi gitarist koji je došao iz Hamburga gdje je svirao u malim klubovima, predložio ime Deep Purple prema imenu omiljene pjesme njegove bake u izvođenju Nino Tempoa i April Stevens. U početku su se članovi benda sramili svojeg imena, ali kasnije, kad su ga vidjeli na oglasima pokazalo se prilično dobrim. Članovi benda su došli sa raznih strana britanske pop i rock scene. Klavijaturist Jon Lord i basist Nick Simper su svirali u bendu pod imenom Artwoods i Flowerpot Man. Bubnjar Ian Paice i pjevač Rod Evans su bili bivši članovi benda Maze, dok je Ritchie Blackmore proveo nekoliko godina u Outlawsima. Prvotnu ideju o stvaranju benda su dala dva mlada biznismena: John Coletta and Tony Edwards. Oni su uložili novac u pojačala i opremu, čime je započela ova rock legenda. Prvi nastup je bio u Danskoj, gdje su bili pozvani kao nasljednici The Flowerpot Mana, benda koji je tamo bio popularan zbog svog hit-singla. Nakon skandinavijskog iskustva, u travnju 1968. bend se vratio u Englesku i ušao u studio ne bi li snimio svoj prvi album. U to vrijeme bend se bavio obrađivanjem pjesama popularnih autora, kao što su Beatlesi, Ike Turner, Joe South i drugih. Stoga su odlučili da snime svoju inačicu Joe Southove pjesme Hush koja je bila zapažena na top listama u SAD. Grupa je provela dva dana u studiju kako bi snimila album Shades of Deep Purple. Na svoje zaprepaštenje Hush je postala velika uspješnica u SAD. Unatoč uspjehu s one strane oceana, gotovo nitko da nije niti čuo za Deep Purple u njihovoj rodnoj Britaniji, te se bend odlučio po prvi puta posjetiti Ameriku. Posjet je potrajao, a njihove (autorske) pjesme, poput Mandrake Root su bile standardni dio koncertnog repertoara sve do 1971. Pjesme je imala dva instrumentala za dva brilijantna glazbenika Jon Lorda i Ritchie Blackmorea koji su pokazali fantastični smisao za rock improvizaciju. Jedan od koncerata u SAD iz tog vremena postoji na bootlegu pod nazivom Inglewood 10.18.68. Nakon toga DP su se vratili u Englesku, kako bi snimili svoj drugi album, koji je izdan u studenom 1968. Na tom albumu, The Book of Taliesyn, DP je još uvijek svirao obrade, ali su se pojavile i njihove pjesme, kao Wring That Neck, Anthem, itd. Povijest se opet ponovila, i album nije bio najbolje prihvaćen u Britaniji, i bend je opet otputovao u SAD. Kroz serijal koncerata, Jon Lord i Ritchie Blackmore su postali svjesni svoje naklonjenosti čvrstom i jakom zvuku. Počeli su svirati tako, a to je odlično pratio i Ian Paice na bubnjevima. Malo po malo, ostala dva člana, Rod i Nick, nepripremljeni na nove putove kojima je bend krenuo su se osjetili nesposobnim prihvatiti ovaj stil sviranja, te su Blackmore, Lord i Paice odlučili naći zamjene ovim dvama glazbenicima. U međuvremenu, bend je snimio svoj treći studijski album nazvan po bendu. Nakon nekoliko nastupa u Engleskoj početkom 1969. i pojavljivanju na BBC-u, DP su ponovo otišli u SAD kako bi dovršili turneju. Neke od BBC sesija se mogu naći na nekoliko bootlega ( BBC Stew, In Perfect Harmony...), koji pokazuju koliko je drugačiji bio novi stil za koji se grupa opredijelilia. Posljednja pjesma na albumu Deep Purple je April: duga pjesma u dva dijela. Prvi dio su klasične partiture koje je komponirao Jon Lord, a ispratio Blackmore na gitari sa 12 žica i muški zbor. Drugi dio je žešći i snažniji rock koji ukazuje na novo DP usmjerenje. Paice je ovdje pravo otkrivenje u vidu inventivnog bubnjara, dok Lord pokazuje odličnu sposobnost za aranžmanima, a Blackmore postavlja nove standarde sviranja rock gitare. Sve u svemu, bend je bio zreo za uspjeh. Mk1 je posljednji put nastupio 4. srpnja 1969. u Cardiffu, u Velikoj Britaniji. Nakon odluke da zamijene pjevača i basistu, Jon Lord i Ritchie Blackmore su proveli sredinu srpnja 1969. u potrazi za pravim glazbenicima. Razglasili su da DP treba pjevača i basistu i dobili su odgovore od Ritchijevog starog prijatelja Mick Underwooda koji je bio bubnjar u grupi Episode Six u to vrijeme. Jon i Ritchie su bili došli na jedan nastup te grupe, te im se svidio vokalist, pa su mu ponudili mjesto u Deep Purple. Ime tada nepoznatog pjevača je bilo Ian Gillan. Deep Purple je već bio rezervirao studio za snimanje svojeg sljedećeg singla Hallelujah. Tijekom proga u studiju, Gillan je predložio svog prijatelja i suradnika iz Episode Six, basista Roger Glovera. Gillan i Glover su godinama bili pisali i skladali pjesme skupa. Roger je prihvatio ponudu i bend je počeo probe u Henwell Community Center u Londonu. Nakon dva tjedna su uvježbali nekoliko pjesama, poput Child in Time i Speed King. Konačno su imali nešto čime će zamijeniti staromodne pop pjesme i osvježiti svoje nastupe. Bootleg Paradiso Amsterdam je snimljen 24. kolovoza 1969. i pokazuje kako je bend napredovao zahvaljujući novim članovima. U isto vrijeme, Jon Lord je završavao svoju dugo planiranu zamisao koja se nazrela već u spomenutoj pjesmi April: pisanje djela gdje će se sjediniti rock grupa i klasični orkestar. U toj zamisli je našao sudruga: svog profesora glazbe Malcom Arnolda koji je ravnao Kraljevskim simfonijskim orkestrom. Nakon nekoliko proba, održan je koncert u Royal Albert Hall u Londonu. Deep Purple je iskoristio publicitet i na istom koncertu izveo nekoliko svojih pjesama i pružio priliku britanskim ljubiteljima rocka da se upoznaju sa novim glazbenim pravcom kojim je krenuo bend. LP sa koncertnom snimkom je izdan krajem 1969. pod imenom Concerto for Group and Orchestra. Ovaj nastup je izrazito povećao popularnost benda u Britaniji. Bend je korak po korak spremao nove pjesme za snimanje. U ovo vrijeme, bend je ulazio u studio puno puta na dva-tri dana kako bi snimao pojedine pjesme.Početkom sedamdesete bili su skoro dovršili snimljeni materijal, i u svibnju je izdan čuveni album, Deep Purple in Rock koji je istovremeno plasiran visoko na top listama, te je bendu široko otvorio vrata u Europu i Britaniju. Usporedno sa slljedećim hit singlom, Black Night, album je odlično prodavan i bend je postao sinonim za novi zvuk-Hard Rock. Speed King i Child in Time su prekrasne pjesme sa odličnim solažama u kojima se potvrđuje vještina kojom su baratiali članovi benda. No i ostale pjesme na albumu su bile inovativne, sa snažnim rifovima, creativnim stihovima i interesantnim aranžmanima. Neke od ovih snimki postoje na BBC Stew i In Perfect Harmony bootlezima. Bend je bio uzbudljiv i snažan. Ritchie je jednom izjavio: "Ako nije uzbudljivo, nije dostojno albuma." Tisak je također bio na strani benda svojim povoljnim kritikama: "An exciting monster rock album from Deep Purple", "Rock being the operative word. Ritchie Blackmore's gutsy guitar tears its way through the album, dominating it, and Jon Lord keeps very much to the role of backing musician. When he does contribute his delicate and thoughtful pieces, he uplifts what is generally a very fine sound. Their wild Speed King is a conglomeration of early rock-n-roll lyrics strung together, and is in line with other groups looking back to their roots. At times the album is nice-ish but on the whole a monster album and very exciting." Tijekom 1970. bend je bio prilično zaposlen u Britaniji i Europi. Svirali su u svakom većem mjestu, pogotovo u Njemačkoj i skandinavskim zemljama. Jedan od ovih nastupa je snimljen za lokalnu štokholmsku radio stanicu i dostupan je na bootlegu Scandinavian Nights. Bend je na bini i dalje koristio materijal sa prva dva albuma, ali uz daleko bolji doprinos Gillana and Glovera. Paice je dobio bubnjarsku solo dionicu u pjesmi Rolling Stonesa "Paint it Black". Veliki broj fanova smatra da je ovaj period bio najuzbudljiviji u cjelokupnoj karijeri DP. U listopadu 1970. bend je izveo sljedeći koncert sa orkestrom. Ovog puta je to bio The Light Music Society Orchestra, kojim je ravnao Malcom Arnold a održan je u The Royal Festival Hall u Londonu. Srećom, ovaj je događaj snimljen i izdan kao Gemini Suite - Live. Ovo je bila još jedna klasična skladba napisana za orkestar i pet članova Deep Purple, u kojem su pojedini stavci zasnovani na glazbenicima. Treba poslušati briljantni Blackmoreov stavak! Nešto drugačije od Concerto for Group and Orchestra, ali podjednako zanimljivo. Nakon što su osvojili Europu i Britaniju druga postava DP je otišla u SAD kako bi izvidjela postojili još interes za njima i sjećaju li ih se još ljubitelji čvrstog rocka. Uspjeh ove turneje je bio potun, a 1971. su također posjetili i Australiju. U prosincu 1970. je došlo vrijeme za novi studijski album. Bend je bio na vrhuncu žanjući uspjehe albuma In Rock, nakon kakvoga je majstorstva bilo teško bilo što smisleno komponirati. Hoće li bend nastaviti u već oprobanom stilu, ili će otvoriti nove horizonte? Zbog toga su odlučili smiriti se i razmisliti o budućim projektima u maloj kući pod imenom The Hermitage, u Welcombe Villageu u Devonu (VB). Proveli su dva tjedna pišući, skladajući i cugajući u lokalnom pubu. Rezultat je bio minimalan: jedna pjesma pod nazivom Prostitute, a koja je kasnije dobila ime Strange Kind Of Woman. Pjesma je snimljena u siječnju 1971. i izdana kao singlica. Ostale pjesme nisu bile gotovo sve do proljeća 1971., kada je album konačno dovršen. Album je dobio ime Fireball i u svakom slučaju je zvučao drugačije. Pjesme su bile mekše i sporije, sa jakim utjecajem bluesa uz više eksperimentiranja sa zvukom. The Mule i Fools su dobar primjer toga. Ritchie je svirao novim blues zvukom; Lord je briljirao i u pjesmi No, No, No pokazao sav svoj talent. Paice je fantastično precizan i koristi dva bas-bubnja u Fireballu prvi i zadnji put (koliko nam je poznato). Međutim, kroz snimanje albuma isplivalo je nešto neočekivano (i opeasno). Odnosi između članova benda su postali napeti, pogotovo između Gillana i Blackmorea. Nedostatak međusobne tolerancije je bio jedan od glavnih razloga Gillanovog kasnijeg odlaska iz benda u ljeto 1973. I Gillan i Blackmore su ispoljavali snažnu osobnost i težnju ka autoritativnošću, što je dovelo do krize u bendu. Zlatni dani DPa su počeli postajati prošlošću. Srećom, ovi nemili događaji se nisu odrazili na živu svirku benda. Zvuk benda iz ovog vremena se odlično može ocijeniti na snimkama poput Oldenburg '71 ( 07.04.71. Oldenburg, Njemačka) i Danish Yodel ( 24.04.71. Aarhus, Danska). Nakon europske turneje, bend je ponovo otišao u SAD i Kanadu - još jednu napornu turneju. U listopadu 1971. su prekinuli turneju zbog bolesti članova benda, što je bila izvrsna prilika za planiranje novog studijskog albuma. Odluka je pala da se snimi živi album u praznoj dvorani, jer su bili svjesni da bolje zvuče uživo, te da bi izbjegli tupi zvuk prethodna dva albuma. Svidjeo im se zvuk u Casinu u Montreauxu u Švicarskoj, te su prosinac proveli u zemlji satova, čokolade i banaka. Dva dana prije nastupa DP u Casinu je koncert imao Frank Zappa i "Mothers of Invention", a ovo je (ako već ne znate) opjevano u pjesmi Smoke on The Water. Ukratko: netko je zapalio cijelu zgradu tijekom Zappinog nastupa. Nitko nije stradao, ali je DP izgubio mjesto za snimanje albuma. Nakon nekoliko dana, Claude Nobs, Švicarac, poznanik članova benda je našao prazan hotel na obali jezera Geneva, gdje je album, u konačnici i snimljen. Prije ovog snimanja bend je uobičavao svirati zamjetne verzije pjesama Highway Star i Lazy. U Grand Hotelu, koji je neznatno preuređen, bend je snimio svoj novi album pod nazivom Machine Head na opremi Rolling Stone Mobile Unit (kamiona za snimanje). Početak sljedeće (1972.) godine bend je proveo u turneji po SAD. Uz nekoliko novih pjesama na listi pjesama "Deep Purple" je postao još uzbudljiviji sastav. Highway Star je bila skladba za otvaranje koncerta, a dijelovi pjesama Mandrake Root i Fools su bile ubačene u Space Truckin'. Pored ove dvije pjesme, bend je izvodio Lazy i Smoke On The Water sa svojega zadnjeg albuma. Never Before i Maybe I'm A Leo su izvedeni samo jednom, što se može čuti na albumu In Concert; snimljenom u Paris Theatre, London, 9. travnja 1972. Ove je godine bend bio najzauzetiji. Machine Head je bio uspješan album, a zahtjevi za bendom su postali ogromni, pogotovo u SAD. Probe za novi album su počele u kolovozu iste godine. Odabrali su vilu u predgrađu Rima (Italija). Međutim, najgore se desilo: Blackmore je napustio bend i četiri preostala člana su napravila samo jednu pjesmu - Woman From Tokyo. Sljedeće ishodište svjetskih turneja je bio Japan: dvije predstave u Osaki i jedna u Tokiju. Uprava je predložila da bend konačno zvanično snimi svoju živu svirku i izda to u obliku duplog LPja. Zbog toga je dovežen Rolling Stone Mobile Unit, te su koncerti u Osaki, 15. i 16, te u Tokiju 17. kolovoza snimljeni i izbor izvedbi je izdan kao album Made in Japan. Bend je bio na vrhuncu, a njihov prvi živi album je stigao na police oko Božića 1972., baš u vrijeme kad je bend završavao svoju zadnju (šestu) turneju po SAD te godine. Dodatno je kasnije (1993.) izašao album Live In Japan na 3 CDa sa gotovo potpunom snimkom sva tri koncerta, a na posebnom izdanju albuma za 25. godišnjicu izdavanja Made in Japan na kojem su do tada neizdane pjesme našle svoje mjesto (uglavnom bisovi). Listopad 1972. je bio rezerviran za daljnje snimanje sljedećeg albuma u Minhenu u Njemačkoj. Tijekom prethodeće turneje u SAD Gillan je u Daytoni, Ohio (SAD) izjavio da će napustiti bend, što su ostali članovi, kao i uprava benda prihvatili. Nakon Nove Godine, bend je imao turneje u Europi (Njemačka, Francuska, Nizozemska, Belgija, Austrija i Italija, te Ujedinjeno Kraljevstvo) o čemu nam svjedoče sljedeći butlezi: Hamburg '73 ( 17.01.73. Hamburg, Njemačka), Nuremberg '73 ( 19.01.73. Nürnberg, Njemačka), Live At The Rainbow '73, ( 18.02.73. The Rainbow Theatre, London, U.K.) sa živom verzijom Mary Long, Vienna '73 ( 16.03.73. Beč, Austria) i Bruxeles '73. Novi album, pod nazivom Who Do We Think We Are je izašao u travnju 1973. Bilo se govorilo da je ovaj album labuđi pijev MkII postave Deep Purple-a. Možda se malo preuveličavalo, jer album ima pristojne pjesme sa dobrim aranžmanima i još boljim izvedbama sada već iskusnih glazbenika. (u konačnici, je li Mk2 ikako mogao napraviti loš album - op: Shtimkily). Nakon što je Ian Gillan napustio bend, Roger Glover je dobio obavijest o otkazu. Uprava je organizirala još jednu turneju u SAD, te zadnji posjet Japanu u lipnju 1973. Koncerti u Nagoyi, Hirošimi Tokiju i nastupi u Osaki su zadnji nastupi Mk2 postave. Na sreću i ove snimke postoje u obliku bootlega. Sa završnog nastupa u Osaki, 29. lipnja 1973. ke mastap CD "Final Truckin'" sa Gillanovim oproštajnim govorom farewell speech "...the end, goodbye...". Sa ovom turnejom se završio jedan veličanstveni period. Bend su napustili izvrsni pjevač čiji je glas bio jedno od glavnih obilježja benda, te tehnički primjeren i inventivan basist, koji su skupa sa ostalim članovima benda ispistali zlatne stranice povijesti Deep Purplea. Nitko nikada više neće dospjeti do tog nivoa više.

Blind Guardian - biografija

Najviše dosljedni inovatorski metal bend kasnih 80-ih i 90-ih osnovan je 1981. u Californiji, SAD. Osnovali su ga Lars Urlich (bubnjevi) i James Alan Hetfield (ritam gitara, vokali). Zajedno su se našli u časopisu Recycler. Snimili su svoj prvi demo No Life 'Till Leather sa Loyd Grandom (solo gitara) koji je u siječnju 1982. zamijenjen sa Dave Mustainom, čiji je odnos sa Hetfieldom i Larsom bio nezadovoljavajući. Jef Warner (solo gitara) i Ron McGovney (bass) također su bili kratko vrijeme u bendu. Pred kraj 1982. Clifford Lee Burton (bass) pridružio se grupi i imao svoj prvi nastup 5. ožujka, 1983.   Mustain je ubrzo izbačen (formiraMegadeth) a zamijenio ga je Kirk Hammett, koji je zapažen od strane Metallice dok je svirao u grupi Exodus. S njima je prvi nastup održao 16. svibnja, 1983. Kombinacija Ulrich, Hetfield, Burton i Hammet izdržala je do nesreće 27. septembra, 1986. kad se tour bus Metallice prevrnuo u Švedskoj, ubivši pri tom Cliffa Burtona. James je slomio prst, a Lars i Kirk su dobili lakše ozljede. Tijekom te

4 godine bend je stavio thrash metal na svoj prvi album Kill'em All

čija je naslovnica utvrđivala legendu Bang That Head That Doesn't Bang. To je služilo kao prijedlog za sve nove pravce metala, iako su njegovi tvorci brzo skrenuli s te putanje. Na turneju su krenuli sa britanskim bendovima Venom i Raven, dok je Music for Nations

potpisao za europsko tržište. 1984. izašao je i drugi studijski album pod nazivom Ride the Lightning koji se nije mnogo razlikovao od svog prvijenca. Taj je album posjedovao i jedan nezaboravni klasik koji se može smatrati jednom od najvećih himni trash metala svih vremena - For Whom the Bell Tolls.

1986. izašao je njihov treći album Master of Puppets koji je Metallicu snažno progurao naprijed.

To je bio njihov prvi album za kompaniju Electra Records. Taj album je bio napeta, multi izbrušena zbirka pjesama koje su bjesnjele i oplakivale s jednakim uvjerenjem. Nakon smrti Cliffa Burtona, grupa je hrabro odlučila nastaviti.

1988. snimljen je novi album ...And Justice for All na kojem je producent bio Mike Clink. Djelo koje su radili dugo i učinkovito, donijelo im je i prvi hit singl One u SAD-u i Velikoj Britaniji, ali druge države nisu bile

spremne prihvatiti snažne metal riffove. Metallica je u svojim pjesmama nastavila govoriti o velikim temama - pravdi i

1991. izlazi album s jednostavnim imenom Metallica ali poznatiji kao Black album na kojem se nalaze neki

od najvećih hitova. Jedan od njih je Enter Sandman koji je uvršten na Top-20 u SAD-u , te na Top-10 u Velikoj Britaniji isto kao i drugi singl Nothing Else Matters. Metallica je krenula na velike turneje i obilazila jerazne dodjele nagrada.

Sredinom 1996. izlazi novi album Load

i zasjeda odmah na prvo mjesto Američke top ljestvice. Album je donio i novi izgled članova benda. Metallica je sada imala kratku kosu te počela svirati i neke alternativne rock pjesme. Sljedeće godine Reload

je upo- tpunio uspjeh, a bio je

Sljedeći album Garage INC. sakupio je razne obrade pjesama i bio je prvi album od 1991. koji nije bio na prvom mjestu top ljestvica - bio je na drugom.

Sljedeće godine snimljen je S & M uživo sa simfonijskim orkestrom iz San Francisca, i mnoge je posjetio na sličan koncert legendarne rock grupe Deep Purple.

Novi album St. Anger izašao je u srpnju 2003.

i zasjeo na prvo mjesto američke top ljestvice.

W. Axl Rose (Lafayette, Indiana, 6. veljače 1962.), pravoga imena William "Bill" Bailey, američki pjevač. Od 1985. godine je frontmen i pjevač hard rock banda Guns N' Roses.

Axl Rose bi po mnogo čemu trebao biti propala osoba, jer imao je najgore moguće djetinjstvo. On je kao dijete bio klasični primjer kakav se može vidjeti u nekom od Jerry Springer showova. Njegovi roditelji, majka Sharon E. Bailey i otac William Rose su se rastali kada je Axl imao samo 2 god, a odrastao je u vrlo religioznom okruženju pentekostalne crkve.

Majka mu se preudala za očuha Stephana Baileya, tako da je rođeni mali Bruce William dodao očevo prezime Bailley i postao Bruce Bailley, sve do svoje 17. godine života, kada si je sam promjenio ime u Axl Rose koje je anagram oralnog seksa (Oral sex).

Samim time Axl Rose je za pjesmu "Sympathy for the Devil" jednom izjavio kako su početne riječi zapravo 100% o njemu, jer u imenima Axl Rose , Billiam Bailey, Bruce Bailley ili Bruce William Rose, su sva imena Axla Rosea koja se mogu očitati u toj pjesmi, koja je originalno od Rolling Stonesa, a Gunsi su je obradili za soundtrack filma Intervju s vampirom. Axl u svojoj verziji pjeva Please to meet you, hope you'll guess my name, poigravajući se pogađanjem njegovog punog imena, nakon toliko imena i prezimena.

Glazbeni početci i G N’ R

Sa 17 god. Axl je već imao podeblji dosje u policiji, i jednom je njegov socijalni službenik išao da mu prekine uvjetnu kaznu i stavi ga u zatvor, no Axl je tada sa 17 god. , pobjegao sa samo 20$ i jointom u džepu. Pobjegao je i došao je u (Grayhound -ime autoprijevoznika) Los Angeles 1982. g. s ciljem da istraži rock scenu i postigne nešto u životu, cilj mu se i ostvario. Godine 1987. kada su novopečena grupa Guns N’ Roses od tada 5 nepoznatih, a danas 5 najpoznatijih osoba sastavljeni u tu supergrupu da rasturaju svijetom izdali Appetite for Destruction, album.

Axl Rose, Slash, Duff McKagan, Izzy te Steven Adler, su od 1985. do 1990. g. bili sastav koji je živio onim stilom koji su svima prodavali, a bio je to still rocka "Živi brzo i dobro i umri mlad i slavan." No, nakon te duge stanke od godine i pol dana, između polovice 1989. g. i kraja 1990 g. Axl Rose se izgubio, a onda početkom 1991. god. se vratio, ali više ne onako živi brzo, umri mlad, sada se Axl usredotočio, da nije dosta poharati svijet svojim glazbenim umijećem, nego da i ostavi nešto tom svijetu glazbe koji je toliko volio.

Tako je počeo odrađivati i po 100 koncerata u godini, svaki koncert je činio sve spektakularnijim. I htio je sve najbolje, bolje od drugih rock skupina, htio je biti najveći i najbolji, nikad, ma koliko god koncert bio dobar, nije bio potpuno zadovoljan, uvijek je težio nečem većem, jačem i boljem. Patio je od toga da bude naj. Mnogi misle da je to i razlog raspada Gunsa, jer drugi su htjeli čisti rock, koncerte kao i prije i ništa ne mjenjati, ali Axl je htio sve više i više, čak je zahtijevao ogromnu stanku između albuma, a drugi nisu htjeli čekati.

Stoga su se GN’R napokon i raspali.

Axl Rose, bad boy glazbenih voda, istetovirani lik, pun nakita, i ludih frizura, sklon nasilju, ali uz sve to i s nevjerovatnim glasovnim sposobnostima te svojim izgledom koji ga je činio popularnijim od drugih rock velikana, koji nisu bili toliko fizički privlačni.

Danas kada su Gunsi, i to oni stari Gunsi, davna prošlost Axl Rose se u svim svjetskim glazbenim vodama vodi kao čovjek koji je bio ispred svojeg vremena, čovjek koji je htio i mogao učiniti glazbu boljom nego što je, misleći naravno na rock n roll, ali to nije uspio, jer je imao jedan neuspijeh, a to je da njegov bend bude uz njega kad mu to najviše treba, a to se nije dogodilo 1993. g. i zato su se Gunsi raspali, što je razlog zbog čega većina, na neki način osuđuje ex članove Gunsa.

Chinese Democracy

Axl Rose je kupio pravo na ime Guns N’ Roses, te sada nakon 10. god. od raspada grupe, radi na novom albumu nazvanom Chinese Democracy s potpuno novom postavom, osim Dizzyja Reeda koji se grupi pridružio 1991. god.

Black Sabbath je engleski heavy metal bend smatra se jednim od osnivača heavy metala. Osnovan je 1969. u Birminghamu.

Kao jedan od prvih bendova koji su istinski definirali heavy metal, Black Sabbath se s pravom smatraju djedom tog muzičkog pravca. Sa svojim mračnim kompozicijama koje su zvučale kao da izviru iz samog pakla, Sabbath je uspio dignuti na noge kritičare i roditelje dok je u isto vrijeme nadahnuo cijelu generaciju muzičara sa svojim teškim rock gitarama i primjesom bluesa. Članovi Black Sabbatha odrasli su u istoj četvrti radničkog grada Astona kod Birminghama u Engleskoj, no njihovi odnosi u djetinjstvu su bili sve samo ne prijateljski. Mladog Johna Osbournea, poznatijeg pod imenom Ozzy Osbourne, često je terorizirao lokalni nasilnik Tony Iommi, dok je Terrence "Geezer" Butler bio društveni otpadnik s iznimnim interesom za crnu magiju i kultove.

Odrastajući, razvili su zajedničku ljubav prema glazbi. U početku su svirali u rivalskim bendovima no nakon njihovog brzog raspada uskoro su počeli, zajedno s bubnjarem Bill Wardom, svirati zajedno. 1967.godine osnovali su Polka Tulk s Osbourneom kao glavnim vokalom, Iommiem na gitari, Butlerom na basu, Wardom na bubnjevima, Jimmy Phillipsom na ritam gitari i saksofonistom Ackerom. Phillips i Acker su ubrzo izbačeni iz benda, a preostali kvartet se preimenovao u Earth Blues Company, skrativši nedugo potom ime u Earth. Svirajući žešći blues rock po nekolicini lokalnih klubova uspjeli su pridobiti malu skupinu obožavatelja. Dvije godine kasnije,1969., Iommi napušta Earth kako bi svirao s Jethro Tullom, no samo nekoliko mjeseci kasnije vraća se u svoj stari bend s potpuno novom zamisli. Zaintrigiran popularnošću horor filmova, točnije fenomenom da ljudi plaćaju kako bi bili prestrašeni, Iommi je odlučio pokušati stvoriti zastrašujuću muziku. Gonjeni Butlerovim interesom za crnu magiju, bend je sastavio nekoliko mračnih pjesama, među kojima su bile Wicked World i Black Sabbath, a odmah potom su se preimenovali prema filmu Borisa Karloffa iz 1935. u Black Sabbath. Čudnim preokretom sudbine, događaj koji je skoro upropastio obećavajuću karijeru benda znatno je pridonio njegovom jedinstvenom zvuku.

Prije snimanja svog prvog albuma naslovljenog "Black Sabbath" 1970. godine, Iommi je ostao bez vrhova prstiju desne šake nakon nezgode u tvornici u kojoj je radio. Shvativši da je prebolno svirati tako gitaru, Iommi je napravio malene plastične kalupe i pričvrstio ih na osakaćene prste. Uz to je morao i naštimati gitaru na niže tonove kako bi žice bile labavije i zbog toga lakše za trzati. Rezultat svega je bio dubok, težak zvuk koji je zajedno s njegovim bluzerskim riffovima savršeno opisivao atmosferu koju su stvarale riječi pjesama. Većinu tih riječi napisao je Butler usredotočivši se prvenstveno na teme poput prirode zla, sotone, čarobnjaštva i rata. Black Sabbath je izdan 1970. godine i debitirao je na britanskim ljestvicama na ironičnom 13. mjestu. Samo godinu dana kasnije izdan je njegov sljedbenik pod nazivom Paranoid. Neobična kombinacija Osbourneovog zavijajućeg vokala, Iommieve gitare, Butlerovog teškog basa i Wardovog psihotičnog bubnjanja odvela je album do velikog komercijalnog uspjeha zahvaljujući pogotovo klasičnim heavy metal hitovima poput Black Sabbath, War Pigs i Iron Man, no njihovi sotonistički stihovi navukli su gnjev raznih konzervativnih organizacija kao i većine roditelja. Iako su skoro svi članovi grupe bili katolici, Crkva Sotone prihvatila je Sabbathovu muziku pa su i oni sami bili smatrani sotonistima. Njihov raskalašen način života, koji je prvenstveno uključivao uživanje u alkoholu i drogama, samo je pomogao u stvaranju negativne slike benda koji je polagano postajao najgora noćna mora milijuna roditelja diljem svijeta. Kasnije te godine izdali su album Master Of Reality, još jedan uspješan proizvod s kojeg se isticala himna posvećena marihuani pod nazivom Sweet Leaf, kao i hitovi Into The Void i Children Of The Grave. Posrtanje pred svakojakim porocima imalo je utjecaja na njihovu glazbu. Vol. 4 koji je izdan 1972. godine, bio je najslabiji album dotad s nekoliko uspješnih skladbi, ali i dosta potpunih promašaja. U pjesmama više nisu veličali prednosti kanabisa već su prešli na opisivanje kokainskog ludila (Snowblind) koje je polako preuzimalo sve članove Sabbatha. Suočeni s rastućim tenzijama unutar benda i problemima s menadžerima, Osbourne, Iommi, Butler i Ward vratili su se 1973. na ljestvice s vrlo dobrim petim albumom, Sabbath Bloody Sabbath koji je bio njihovo zadnje uspješno djelo. Sabotage (1975.) je samo poslužio kao najava propadanja Sabbathove inovativnosti, dok je Technical Ecstasy (1976.) bio neuspješan izlet u vode elektronike i sinitisajzera. Međusobne napetosti obilježile su stvaranje njihovog osmog albuma kad su privatni problemi postali važniji od pisanja pjesama. Godinu dana nakon Technical Ecstasy Ozzy napušta bend i na njegovo mjesto dolazi bivši pjevač Savoy Browna, Dave Walker, no samo na kratko. Ozzy se vraća 1978. kako bi snimio Never Say Die!, ali naredne godine zauvijek napušta Sabbath kako bi započeo uspješnu solo karijeru. Budućnost Black Sabbatha nije bila tako svijetla. Unajmivši bivšeg glavnog vokala Rainbowa, Ronnie James Dio, bend je napravio obećavajući povratak s Heaven And Hell albumom (1980.), no nakon što se Dio oprostio s bendom dvije godine kasnije njegovo mjesto su preuzimali brojni pjevači poput Ian Gillana (Deep Purple), Glen Hughesa i Tony Martina. S izlaskom albuma Seventh Star (1986.), Butler i Bill Ward su napustili Black Sabbath dok je Iommi, kao jedini preostali član originalne postave, nastavio izdavati albume sve do sredine 90-tih. Osbourne, Iommi i Butler našli su se 1997. ponovno zajedno na pozornici na Ozzyjevoj Ozzfest turneji s bubnjarem Faith No Morea, Mike Brodinom koji je popunio Wardovo mjesto. U prosincu 1997., Ward se vratio za bubnjeve na koncertu održanom u njihovom rodnom gradu Birminghamu, što je bilo prvo okupljanje originalne postave u zadnjih 20 godina. Godinu dana kasnije izašao je Reunion, live album snimljen prilikom tog koncerta nakon čega je stara četvorka odradila turneju po cijelome svijetu.

Cijela priča oko legendarnog benda Guns N' Roses je počela 1985. godine u Los Angelesu kada je William Bailey (tj. Axl Rose - vokal) formirao rock bend kojeg su činili Jeffrey Isbell (tj. Izzy Stradlin - gitara), Tracii Guns (gitara), Rob Gardner (bubnjevi) i Duff McKagan (bas gitara). Axlova je želja bila osnovati najbolji bend na svijetu, što mu nije baš odmah pošlo za rukom…

Naime, nedugo nakon osnivanja prvotne postave Guns N' Rosesa, Tracii Guns i Rob Gardner su napustili bend jer se sviralo neuvježbano i to pod razno raznim imenima. Tracii je nedugo nakon odlaska formirao vlastiti bend pod nazivom LA Guns, a Gardner pronalazi zamjenu u jednom od bezbroj bendova u LA pod imenom Road Crew. Na njihovo mjesto dolaze Saul "Slash" Hudson na gitari i Steven Adler na bubnjevima. Od tada se smatra da su Gunsi zapravo počeli svirati, te da je od tada formiran bend Guns N' Roses.



Velika izdavačka kuća Geffen Records je u Gunsima vidjela potencijal za veliki bend i povratak jedinstvenog načina sviranja, te je bendu ponudila oko 75 000 dolara u ožujku '86. Nažalost, Gunsi su sve novce potrošili u roku od mjesec dana i to kako bi vratili dotadašnje dugove i naravno u tom trenutku, na neizbježnu drogu. Iste godine izdan je i album vlastite produkcije pod imenom EP "Live ?!*@ Like A Suicide", na kojem su se našle dvije obrade drugih bendova i dvije autorske pjesme. Zanimljivo je da je nekoliko godina nakon izdanja ovog albuma otkriveno kako su Gunsi snimili sve 4 pjesme u studiju, ali su dodali zvuk publike kako bi se stvorila koncertna atmosfera.

Polako, ali sigurno se Guns N' Roses pomicao prema vrhu najboljih, ali je još uvijek konačni uspjeh jako daleko. Krajem srpnja 1987. godine izlazi "Appetite For Destruction". Album u startu nije dobro prihvaćen prvenstveno od strane prodavača, i to zbog covera na kojem je prikazana scena silovanja. Izdavačka kuća je potom izbacila izdanje s novim coverom - popularni križ Guns N' Rosesa na crnoj pozadini. No album nije postigao očekivanu prodaju odmah nakon objavljivanja, nego se tek nakon godinu dana i to nakon što se na MTV-ju počeo vrtjeti video spot "Sweet Child O' Mine". Tada se "AFD" popeo na sam vrh top ljestvica, te su Gunsi 'preko noći' stigli na vrh, kojem su težili.



Nakon velike turneje po Sjedinjenim Američkim Državama, Gunsi su dobili poziv na veliki Monsters Of Rock festival u Europi, na kojem su dijelili pozornicu s velikanima poput Iron Maidenaa, Judas Priesta, KISS-a i sl. Najviše od svega medije je privlačilo ponašanje članova Guns N' Rosesa na njihovim nastupima. McKagan, Slash i Adler su vrlo često viđani na pozornici pod utjecajem droga i alkohola, dok su većina ljudi u to vrijeme govorili kako je Slasha gotovo uvijek bilo potrebno nositi s pozornice, te da se nakon koncerata znao jako često onesvijestiti (što zbog droge i alkohola, što zbog svoje virtuoznosti kojom je zadivljivao publiku). I tako su Gunsi zatrpani razno raznim glasinama, incidentima među publikom (na jednom su koncertu dva fana poginula u gužvi), te nekolicini video spotova koji su se vrtjeli na MTV-ju.

Godine 1988. Gunsi izdaju novi album pod nazivom "G N' R Lies" sa 4 pjesme odsvirane na akustičnim gitarama ("Patience", "Used To Love Her", "You're Crazy", "One In A Million"). Na albumu su se pojavile uvrede, posebno u pjesmi "One In A Million" na osnovu crnaca, homoseksualaca, imigranata i sl. na što je Slash brzo reagirao. Naime, Slashova majka je bila crnkinja, te je on odbijao to svirati uživo. No na prodaju albuma, ovakvi incidenti nisu imali ni najmanje utjecaja. Sljedeća godina zatekla je bend u totalnom rasulu, jer su se Izzy, Adler i naravno Slash borili s narkomanskim krizama, i tek ih poziv za četiri koncerta u LA-u kao predgrupa The Rolling Stonesima vraća 'u život'.

Steven Adler u kolovozu 1990. napušta bend, te na njegovo mjesto dolazi Matt Sorum. U novoj postavi, Gunsi kreću na 28 mjeseci dugu svjetsku turneju, te samim time započinju snimanje novog dvostrukog albuma "Use Your Illusion I&II". Sama turneja je bila jako uspješna, sadržajna, ali i značajna za bend.



Bez obzira što je i nakon Stevenovog odlaska bend ostao u 'top formi', te što je u bend doveden i izvrsni klavijaturist Dizzy Reed, te što je droga nestala s liste dnevnih potreba, i rad na novom album je uvelike trajao, odnosi u bendu su se počeli komplicirati. Kasnije će se pokazati da je za sve to bio kriv samo Axlov egoizam… Izzy je prvi odlučio napustiti bend, i to neposredno prije izdavanje albuma "Use Your Illusion I&II", što će u javnost izaći tek par mjeseci nakon što se album pojavi u prodaji. Ova dva albuma su donijela malo mekši zvuk, te se to posebno očituje na baladama poput "Don't Cry", "Estranged" i "Novembar Rain" kojima se jednostavno ništa ne može zamjeriti. Oba albuma su se odmah digla na sami vrh svih top ljestvica.

U 1993. godini je lansirana zapravo obrada koju je Duff prvobitno mislio posvetiti punk bendovima nazvana "The Spaghetti Incident?" koja je dobila nekoliko dobrih kritika, premda to nije bio briljantan album kao tri do tada izdana. Bend ima sve više problema i učestale promjene u njemu nisu nikakva novost. Tako recimo, vijest da Slash (koji je saznao u novinama da je izbačen iz benda) u međuvremenu svira sa svakim tko bi ga pozvao uopće nije bila neka zanimljivost. Duff je preslušavajući Axlove demo snimke rekao da to više ne želi svirati, dok je druge članove Axl izbacio i doveo nove bez suglasnosti ostalih. Upravo zbog toga se ne može odrediti nekakav točan datum ili vrijeme kada se bend raspao u potpunosti (ako gledamo na početnu postavu). No ostatak benda se nije dao tako lagano omesti u svojoj danjoj glazbenoj karijeri, tako je Slash s ostatkom benda osnova Velvet Revolver s pjevačem iz Stone Temple Pilotsa - Scott Weilandom , te je pokrenuo projekt Slash's Snakepit gdje je okupio grupu glazbenika: gitarist Gilby Clarke i bubnjar Matt Sorum (Guns N' Roses), basist Mike Inez (Alice In Chains) i vokal Eric Dover (Jellyfish) i snimio u vlastitom studiju 12 pjesama u manje od dva tjedna…



Axl je sudskim putem dobio pravo da i dalje ipak smije koristiti ime Guns N' Roses, te se od tada o Gunsima nije previše govorilo, niti su javnosti bile dostupne nekakve informacije o njima… No posljednjih godina je Axl izašao s glasinama kako je postava nakon sudskog odobrenja snimila još oko 70tak pjesama, od kojih će se na novom albumu naći 'samo' 16-17. Kako će to možda zvučati, možete saznati ako preslušate soundtrack za film "End Of Days". Govoreći o novom albumu, koji je nazvan "Chinese Democracy", Axl kaže: "Htio sam napraviti tradicionalnu ploču ili pak da se vratim unatrag na "Appetite For Destruction", ali nisam uspio. Slash je jedan jedini razlog mog neuspjeha, jer se nitko nije pojavio tko bi ga mogao zamijeniti na pravi način". Album i dandanas još nije izdan!

Bitno je još spomenuti kako je bend u svojoj povijesti održao nekoliko koncerata popraćenih velikim neredima, od kojih je možda među najvećima bio onaj u Montrealu na Olimpijskom stadionu 1992. godine na zajedničkoj turneji s Metallicom. Tada je James Hetfieldu na koncertu prišao preblizu pirotehnici i zapalio si ruku i dio lica, na što je Metallica bila prisiljena odustati od daljnjeg izvođenja. Nakon Metallice trebali su nastupati Gunsi, no zbog već spomenutog Axlovog egoizma nisu nastupali. Axl se popeo na stage i bacio mikrofon u publiku i elegantno se 'pokupio', na što je publika naravno burno reagirala i uslijedili su veliki neredi po gradu…

Također, Gunsi su izdali i nekoliko 'best of' kompilacija kao su što su "Live Era: '87-'93" koja je puštena u prodaju 1999. godine na dva CD-a s ukupno 23 pjesme, te 2004. godine "Greatest Hits" album koji sadrži 14 pjesama iz najboljeg razdoblja benda (kraj '80-ih - početak '90-ih) kada su Gunsi zbilja bili jedan od najvećih bendova na svijetu i kada su zasluženo nosili titulu rock & roll benda…



Na kraju krajeva, bend je doživio nagli uspjeh, te kao mnogi bendova, a i onih koji će tek postati - nisu se mogli nositi s tim. Bilo je samo pitanje kada će se bend raspasti, te hoće li se naći netko tko će ga pokušati ponovno oformiti, u ovom slučaju Axl Rose, kojem to nikako od ruke nije prošlo. Stoga bih završio ovu biografiju s jednim stihom neponovljivih Guns N' Rosesa: "Nothing lasts forever, even cold November Rain".

Maybe one day I'll be an honest man
Up till now I'm doing the best I can
Long roads, long days, of sunrise, to sunset
Of sunrise to sunset

Dream on brothers, while you can
Dream on sister, I hope you find the one
All of our lives, covered up quickly
by the tides of time

Spend your days full of emptiness
Spend your years full of loneliness
Wasting love, in a desperate caress
Rolling shadows of nights

Dream on brothers, while you can
Dream on sisters, I hope you find the one
All of our lives, covered up quickly
by the tides of time

Sands are flowing and the lines
are in your hand
In your eyes I see the hunger, and the
desperate cry that tears the night

Spend your days full of emptiness
Spend your years full of loneliness
Wasting love, in a desperate caress
Rolling shadows of nights(x3)

Iron Maiden biografija...

Priča o Iron Maidenu počinje 1971. godine kada je petnaestogodišnji Steve Harris , i
nspiriran grupama kao što su Wishbone Ashes, Jethro Tull i možda ranim Genesisom,
kupio kopiju telecastera basa. Steve je za svoju budućnost planirao da će igrati za West Ham
i iako je bio potpisan za njih, onda je bilo malo talentiranih nogometaša, tako da su samo neke
uzimali. Nastavljanje treniranja značilo je da se mladi Harris ne može pridružiti svojim vršnjacima
u opijanju, slušanju glazbe i potražnjom za curama. Nakon teškog i dugačkog razmišljanja
odbacio je nogomet i razvio veliko znanje o rock'n'rollu.
Razmišljao je kako bi mogao svirati svoje omiljene pjesme i skakati sa prijateljima.
Ovo je dovelo do osnivanja benda Influence, koji su kasnije promijenili ime u Gypsy's Kiss.
Oni su napravili svoj debi kad su nastupali šest puta u jednom danu.
Steve se bio zakačio sa bendom Smilar.
Ostali članovi benda bili su nekoliko godina stariji od njega.
Steve je pokupio još nešto iskustva, ali još se osjećao nezadovoljno.
Međutim, likovima iz ovog benda je trebao basista a ne tekstopisac
i mozak benda u tom basisti.
Stoga je Steve napokon uočio da je jedini način da radi što želi,
da osnuje svoj bend i na kraju 1975. godine čelična djevica je rođena.
Steve je ime Iron Maiden zapazio u filmu The Man in The Iron Mask.
To je bio metalni lijes (kovčeg, op. webmastera) sa bodljama unutra i
žrtve su bile stavljene u njega - šta se dalje dešavalo sa njima, možete i
pretpostaviti. U proljeće 1976. godine, bend je dobio mjesto za stanovanje u kafiću
the Cart and Horses u Stratfordu, istočnom dijelu Londona. Prvih nekoliko koncerata
dobro je prošlo, ali Steve je opet osjećao da nešto fali. Vokalist Paul Day je bio
zamijenjen sa Denis Wilcock (ex - Smilar) i on je za gitaristu predložio mladog
talentiranog Dave Murraya. Ovo je dovelo do pomoći gitarista Terry Rancea i
Paul Sullivana. Bob Sawyer koji je koristio ime Bob D'Angelo je bio drugi gitarist,
a Ron Rebel je bio bubnjar. To je bila prva postava Iron Maidena. Bend je svirao u
The Cart and Horses i dobivao ponude za sviranje po istočnom Londonu. Nakon šest
mjeseci postava se opet promijenila. Bob je otišao iz benda zato što je bio mnogo lošiji
od Davea. Onda, nakon svirke u Bridgehousu Dennis je otpustio Davea koji se pridružio
grupi Urchin, koju je vodio njegov stari prijatelj Adrian Smith. Sa svom ljutnjom bend je
morao da odbaci dvije gitare i uzeo novog solo gitaristu Terry Waprama i novog klavijaturistu
ony Moorea. Ron Rebel je otišao jer nije mogao podnjeti pritisak i zamijenjen je
Barry Purkisom, koji će se kasnije zvati Thunderstick. Nova postava je odsvirala
jedan koncert u Bridgehouseu i bilo je sigurno da klavijature nisu odgovor na
probleme. Izlazak Moorea je rezultirao izlaskom Waprama koji je rekao da ne
može bez klavijatura. Steve jo otišao na koncert Urchina i zamolio
Davea da se vrati u bend. Dennis je otišao iz benda prije koncerta u južnom
Londonu, a kad je i Thunderstick otišao stvari su izgledale jadno i klimavo.
Steve je uzeo Doug Sampsona za bubnjara (ex - Smilar) i dok se porodično
stablo raširivalo, Steve je tragao za pjevačem. To je bio na preporuku
Stevea Paul Di'Anno. Paul je prošao audiciju i postava je opet bila na
nogama. Stvari su bile drugačije u 1977. godini, kada je glavni bio
Punk/New wave pokret i teško je bilo dobiti nastup u nekom od
klubova. Isto je bilo i sa izdavačkim kućama. Bend je dobio ponude da ošišaju
kosu i da postanu punkeri. Harris je naravno to odbio. U kasnoj 1978, situacija
se promijenila i bend je opet počeo da svira. Zaključili da treba izdati demo pa su
tako na novu godinu bili u Spaceward studios blizu Cambridgea te snimili Prowler,

Strange World, Invasion i Iron Maiden


.
Zbog male količine novca koju su posjedovali, nisu mogli da naprave
vrhunsku kazetu. Kad su otišli natrag za nekoliko tjedana kazeta je
bila izbrisana, ostavljajući ih sa neizmixsanim trakama. Dave je dao
svoju kopiju DJu koji je je imao strastvenu ljubav za rokom i imao
je regularne noći puštanja rock glazbe u Soundhauseu, te ih je prebacio
u Bandwagon u sjevernom Londonu. Bend je sada dobivao više ponuda
za sviranje i dobio mjesto za sviranje u Ruskin armsu u Manor parku.
Neal je ubacio jednom traku u jednoj od svojih noći i bio je zapanjen
reakcijama. Bila je to najtraženija kazeta i Maideni su počeli svirati.
Kazetu je zapazio i Rod Smallwood, koji je radio sa Steveom, koji
je nakon što je poslušao kazetu i bend kako svira ponudio da im
bude menadžer. Rod je organizirao koncerte po cijeloj državi kako
bi proslavio bend i organizirao je svirke za diskografske kuće. Jedan
takav koncert je bio u Marqueeu 13. oktobra. John Darnley je došao
iz EMI da vidi da Maideni imaju sporazum sa vlasnikom Marqueea da
će se dvorana rasprodati do sedam sati. Maideni su pobijedi i bili potpisani
za EMI sljedeći mijesec. Na ljeto su gostovali u časopisu Sounds. To je
značilo u budućnosti da će Geoff Barton naći Kerrang! i napraviti veliki
naslov novog talas britanskog metala. Maideni su se još jednom predstavili
na Music Machineu u Camdenu kao specijalni gosti Motorheadu koji su se tada
zvali Iron Fist and Hordes from Hell. Prije nego što se godina završila bend je
još dvaput nastupo u Music Machineu - ali ovoga puta kao glavna grupa. U
međuvremenu bend je bio zatrpan molbama da se napravi još demo kazeta
pa su momci odlučili da naprave svoju Rock Hard kuću. Sedmoinčni EP je bio
nazvan the Soundhouse Tapes i bio je prodavan samo na koncertima i putem
pošte. 6000 kopija bilo je prodano i tako je to postalo najvrijedniji demo IMa.
Neke su kuće tražile da izdaju svoj prvi album, ali oni su htjeli da to bude
iznenađenje za fanove. Između koncerata grupa je otišla u EMIjev Manchester
Square Studios da snime pjesme Santcuary i Wrathchild, za kompilaciju koja
se zove Methal for muthas. Takođe su snimili četiri pjesme za Radio jedan i
njihov show Friday rock. Gitarist Tony Parsons došao je kao drugi gitarist
kako bi bend opet bio petočlan. Tijekom božićnog razdoblja došlo je do još
nekoliko promjena postave. Doug Sampson je morao da ode zbog
zdrastvenih problema i Parson je otišao jer mu je bilo dosadno svirati.
Clive Burr i Dennis Stratton su došli na bubnjeve odnosno gitaru.
Bend je otišao na prvo snimanje albuma sa Will Maloneom u
producerskoj stolici. U februaru 1980. godine, bend je otišao
na turneju Methal for muthas da promovira kompilaciju, i njihov
prvi singl Running Free je izdan. Totalno je iznenadio diskografsku
kuću uletivši na 44. mjesto i pojavljivanje na emisiji Top of the Pops.
14. aprila bend izdaje svoj prvi album nazvan Iron Maiden koji je
uletio na 4. mjesto top liste.. Maideni koji su bili na turneji Methal
for muthas, gostovali su na turneji Judas Priesta - British Steel,
zatim su počeli sami svoju turneju svirajući 40 koncerata u 2 mjeseca.
Ponovo su se pojavili u Marqueeu, uključujući 4 zaredom rasprodane
noći. U avgustu bend je pozvan od strane američkog popularnog benda
Kiss da idu zajedno na europsku turneju i da budu na Reading to Saturday
kao specijalni gosti grupi UFO, davajući Steveu priliku da svira na istom
mjestu gdje i UFOov Pete Way, jedan od njegovih najvećih heroja.
Sa KISS-om njihova popularnost je narasla preko cijelog kontinenta.
Maideni nisu svirali neke engleske turneje jer su se odmarali u Italiji.
Kad su se vratili sa Kiss-ove turneje Dennis je izašao iz benda zbog
neslaganja u pravcima glazbe . Maideni nisu dugo tražili zamjenu,
brzo je uskočio Adrian Smith. Mala engleska turneja je napravljena
da bi se Adrian uveo u stroj.
Onda su počeli raditi na novom albumu sa Martinom Birchom kao
producerom. Otišli su sa snimanja kako bi nastupili na Chrismas
koncertu u londonskom Rainbow kazalištu, koji je snimljen za budući
izlazak. Brdo publike bilo je dar za Božić kad je drugi dio koncerta bio
ometen zbog tehničkih problema. Niko nije otišao ranije! Album Killers
je izašao u februaru 1981. godine, i bend je otišao na prvu svjetsku
turneju, ne znajući vjerovatno da će njihove turneje kasnije uglavnom
i biti samo svjetske jer su postali cijenjeni širom svijeta sa kasnijim
albumima. Album je ušao na 12. mjesto i bend je dobio gold diskove u
nekoliko zemalja. Kao Europa, turnejom su prvi put posijećeni SAD,
Kanada i Japan. EP uživo snimljen u Japanu a nazvan je Maiden Japan.
U martu izašao je video koncert iz Rainbow kazališta. Kako se turneja
Killers približavala kraju, tako su se i Paul Di'Annu dani odbrojavali. On
je živio puni Rock'n'Roll život odbijajući upozorenja od benda, Roda i
doktora - oštećivao je svoj glas i zdravlje. Također se i udaljavao od
Maiden stila sviranja i više vukao na Whitesnake stil. Još jedna zamijena
je napravljena... vjerovatno zamjena koja će učiniti da IM postane
najcjenjeniji metal bend u istoriji..
Bruce Bruce iz engleskog benda Samson je htio svirati neku vrstu
muzike kakvu su imali Maideni i tako se prijavio na audiciju, vrativši
svoje prezime Dickinson. Nekoliko turneja je napravljeno u Italiji za
zagrijavanje, a glavni je nastup bio u kazalištu Rainbow gdje je bend
dobio priliku da svira i neke nove pjesme. Brucea su fanovi prozvali the
air ride siren zbog njegovih jakih, neobičnih za heavy metal glasova.



Godina je završila povratkom Maidena u Ruskin arms pod maskotom
alter ega Gengis-khana za Dave Murrayev rođendan.
Ako je 1981 bila popularna za Maidene, onda je 1982 ispunila sve
njihove želje. Bend je već rasprodao turneju Beast on the Road kad
je singl s novog albuma - Run to the Hills zauzeo 7. mjesto top-liste.
Novi album pod imenom The Number of the Beast razneo je konkurenciju
i uletio na 1. mjesto liste u Ujedinjenom Kraljevstvu, a otišao je i među
prvih 10 u većini država. Turneja je bila uspješna što dokazuje da je
bend napravio 180 koncerata u 8 mjeseci!!! Bend je po prvi put nastupio
u Australiji i na Novom Zelandu i svirali su prvi rasprodani koncert u Americi
u New York Palladium. U osmom mjesecu završili su sa američkom turnejom
i vratili se u Englesku kako bi nastupili na Reading festival pred 35.000 gledatelja!
Vjerovatno nisu ni pretpostavljali da će ih ovakva i veća posjećenosti koncerata
pratiti dok sviraju. Na kraju turneje Clive Burr je izašao iz benda.
Nekoliko osobnih problema i poremećenih datuma koncerata navelo je bend
da ode u Nassau da snimi album sa Nicko McBrainom za bubnjevima. Bend je
upoznao Nicka za vrijeme Killers turneje kada je svirao sa francuskim rokerima
Trust koji su podržavali Maidene tijekom turneje. U Americi bend je proglašen
za sotoniste i mali bend sa retardiranim članovima koji su totalno promašili
bit sviranja - klasična američka priča, stoga nisu ni zaslužili bolje od Limp Bizkita
danas. To je naravno bio netočno pa je bend dobio više pozornosti.
Novi bubnjar, Nicko dokazao se kao vrsan bubnjar na novom albumu
Piece of Mind. Bend je otišao na mali odmor da snimi promo video za
prvi singl Flight of Icarus, a scenario je govorio o čovjeku koji je
obučen u plavi ogrtač. U maju album je upao na 3. mjesto i bend je
počeo World Piece Tour u Hull City hall.Turneja je ponovo bila
rasprodana, a bend je potvrdio svoj status u svijetu. U Americi
su svirali na sve većim i većim koncertima i prodavali onoliko
albuma koliko se zapravo moglo proizvesti u tako kratkom
vremenskom periodu. Turneja se završila u centru Europe pred
TV publikom u Dortmundu. Kao vrhunac showa bend je napao
svoju maskotu, hodajućeg Eddia. Bend je razmišljao o tome da
makne Eddia sa omotnica, ali zahtijevi fanova bili su veliki pa je
on vraćen na sljedeći album. Potom su ušli u novu godinu sa
standardnom postavom spremajući se za svoju najzauzetiju godinu.
Orvelovske 1984. godine, Maideni imaju tri sedmice da se odmore
prije rada na novom albumu. Napravljen je u Jersiju i opet sniman u
Nassau. Za to vrijeme Powerslave je izašao na ulice u septembru mjesecu,
a bend je već bio tri tjedna na World Slavery Touru. Turneja je otvorena
u Poljskoj - prvi put da je bend počeo u kaubojskom izdanju. Prvi put su
posjetili Mađarsku i Jugoslaviju. Probijajuća turneja Iron Maiden Behind the
Iron Curtain izazvala je zaintersiranost svjetskih medija. Ta turneja je bila
pravi hit tako da je zabilježena i na videu. Iz istočne Europe kroz Italiju bend
se vratio u Englesku gdje je Powerslave dosegao 2. mjesto po prodaji albuma.
Album je sadržavao dosad neviđene artove i crteže i masivni nastupi su izgledali
kao albumska umjetnost. Maideni su svirali 4 noći zaredom u Hammersmith Odeonu,
uključujući jednu noć sa rockerima Bad News za besplatno. Eddie je bio sada 20 metara
visok i pojavio se na kraju pijesme Iron Maiden. Turneja je bila vrlo uspješna, bend
je bio na vrhuncu slave, a produkti grupe bili su rasprodani.
Bend je prvi put posjetio južnu Ameriku kada su pred 200.000 gledatelja nastupili
na Rock in Rio festivalu. Vrhunac američke turneje je bio nastup u Long Beach areni
u kojoj su Maideni postali prvi bend koji je rasprodao 4 noći zaredom na kojoj je
bio ukupno 52.000 gledatelja. Taj show je snimljen za budući video koncert i za novi
budući live album. Turneja je došla do iscrpljujućeg kraja u julu 1985. Sa
dvostrukim live albumom i live video kazetom koji su trebali izaći na jesen,
bend je dobio nakon 5 godina pravi i zasluženi odmor. Live album i video
koji su se zvali Live After Death izašli su u desetom mjesecu, album je ušao
na drugo mjesto, a video je mjesecima bio među vodećim.
Novi album Somewhere in Time snimljen je u Nassau i Minchenu i izašao
je u septembru 1986. godine. Uletio je na 3. mjesto i postao gold ili platinum
u svakoj većoj zemlji. Da bi promovirao album, bend je otišao na Somewhere
on Tour turneju. Imidž benda se promijenio na nekim pijesmama u kojima se
koristio sintisajzer. Bilo kako bilo, svaki fan koji je mislio da će to promijeniti
stil Maidena, trebao je samo da posluša pjesme Heaven Can Wait i Alexander
the Great i uvjerio bi se da je pogrešno mislio. Turneja je još jednom počela
posjetom Behind the Curtain dolazeći u Beograd i za 8 mjeseci je bila završena
u Osaki. Show je još jednom bio spektakularan, Eddie je bio pretvoren u golemog
robota i cijeli bend je bio podignut u zrak kada se pojavila Eddijeva ruka. Bend je
bio također usnimljen i intervjuiran za video dokumentarac koji je izašao kasnije
1987. godine, a nazvan je Twelve Wasted Years - bendova kronologija od početka
do uspijeha uključujući i nepoznate snimke i intervjue sa glavnim ljudima koji su
umiješani u uspijeh Maidena. Kada je turneja završila bilo je vrijeme da se misli na
novi album.



Seventh Son of a Seventh Son je prvi i jedini od Maidena sa drugačijom zamisli.
To i nije bila prava zamisao, ali dok je bend snimao i pisao pijesme, činilo se da
su one uvijek bile nekako povezane tj. da su njihovi albumi bili priče. Omotnica
je isto pokazala novi dizajn, mnogo bolja i čudnija nego prije. Seventh tour
of a Seventh Tour turneja je takođe imala onu Maiden-tradiciju počinjući
u Americi sa kombinacijom koncerata u dvoranama i na festivalima. Glavno
središte turneje je bilo u avgustu kada su Maideni bili glavna grupa na legendarnom
Monsters of Rock Festivalu u Doningtonu. Sve legende su bile na jednom mijestu
(Kiss, David Lee Roth, Megadeth, Guns'n'Roses, Helloween). Bend je svirao
pred 102,000 ljudi!112 Maideni su imali super koncert i pozornica je bila fantastična
sa veličanstvenim vatrometom. Bend je onda poveo Monster ? u Europu, a prije nego
što su završili turneju došli su u Englesku i imali nekoliko dvoranskih koncerata -
prvi put da je bend svirao velike koncerte u dvoranama. Dvije noći u Birminghamovom
NEC-u - najbolji show sa turneje koji nije bio na nekom festivalu bio je snimljen za novi
uživo video koji će biti direktiran od strane Steve Harrisa. Turneja je završila 12.
decmbra natrag u Hammersmithu - scena sa puno Maidenovih predstava. Nijedan
album nije izašao 1989. godine, bend je dobio vremena da misli o novom albumu,
da napuni baterije i da provede vremena sa obitelji. EMI i Sanctuary napravili su
zabavu za Englesku, dvorana je bila ispunjena sa Union jacks i sa predstavnicima
svijetskih medija koji su jeli ribu i chips i pili pivo, dok je bend bio slikan i intervjuisan.
Maiden England je još jednom bio jedan od najboljih videa. U januaru 1990. godine,
bend je otišao do Stevea da počnu raditi na novom albumu No Prayer for the Dying.
Rad je počeo, kad je nakon sedam godina došlo do promijene postave. Adrian svijež
sa svojeg solo albuma, nije bio siguran da će moći još uvijek sve svirati od Maidena,
pa je zato otišao. Nažalost još jednom je došlo do stanke. Janick Gers koji je bio
dobro poznat bendu, jer je svirao sa Gillianom i radio je sa Bruceom na solo albumu,
pozvan je da svira sa bendom. Snimanje albuma se nastavilo. Po prvi put još od
Beast ere, bend je snimao album kod kuće u Steveovom studiju. Sadržaj albuma
postajao je sve više i više ozbiljan, dok su tekstovi imali za temu raspravu o
stvarnosti. Naslovnica albuma i njezin sadržaj bili su užasan prizor za civile.
Album je izdan 1. oktobra 1990., i uskočio je na drugo mjesto na britanskoj l
jestvici. Nakon što nisu dvije godine išli nigdje, bend je opet odlučio vratiti se
na stare staze i krenuo na turneju. No Prayer on the Road turneja počela je
tajnim koncertom u Milton Keynesu 19. septembra 1990. godine. Nakon
goleme prošle turneje, krenuli su ponovo sve ispočetka sa minimalnom
rasvjetom i pozornicom. Maideni su time dokazali da nemoraju imati velike
pozornice i vatromete da bi im koncert uspio. Janick je isto napravio veliku
promjenu u njihovim nastupima, njegova velika energija i razne akrobacije
sa gitarom zapanjile su sve, osobito Davea. Band i fanovi su opet bili sretni
zato što su zajedno. Turneja je završila u Salt Lake Cityu, marta 1991. godine.
U planu je bilo da budu posjećeni Japan i Australija, ali su ti koncerti otkazani
zbog raznih problema. Kad je došlo vrijeme da se misli na novi album, bend
i menadžerstvo su zaključili da Eddie treba novi izgled za 'devedesete. Umjesto
kao junak horor stripa, odlučeno je da bi Eddie trebao izgledati još strašnije i
zbog toga su Derek Riggs (jedan od najpoznatijih umjetnika za cover artove..
proslavio se sa Eddiem i coverima za albume IMa) i još nekoliko o autora pozvani
da nacrtaju novog Eddiea i rad Melvyn Granta je bio izabran.
Novi album Fear of the Dark je izdan u maju 1992, kada je bend otvorio
turneju u Skandinaviji. Album im je dao njihov treći broj jedan na ljestvici.
Iron Maiden su još jednom pitani da sviraju u Doningtonu u avgustu. Bend
je svirao još jači show nego onaj iz '88. Znali su šta će biti ovaj put pa su bili
manje nervozni zbog jednog tako velikog događaja. Cijeli show je snimljen za
izlazak live videa koji bi trebao izaći sljedeće godine. Nekoliko koncerata su
snimljeni za budući live album. Show na sceni je bio savršen, ali ništa više nego
onaj u '88, osim što se Eddie pojavio kao golemo drvo kao i na omotnici albuma,
uostalom. Turneja se završila četvrtog novembra kada su se vratili iz Japana.
Bruce je počeo razmišljati kako bi bilo bolje da napusti Maidene na neko vrijeme.
On je uvijek bio ovisan o radu, htio je da obavi neke projekte i da ostane sa
obitelji. Imao je neki osjećaj da je bio previše u bendu. Zaključeno je da će izdati
dupli live album kao što je bio Live after Death samo što će albumi biti odvojeni.
Prvi će imati materijal iz razdoblja poslije Live after Deatha, a drugi prije njega.
Fanovi su onda dobili mogućnost biranja kupnje: da li će uzeti oba dva ili samo
onaj iz jedne ere. Zbog prvog live albuma A Real Live One bend je odlučio otići
na novu turneju Real Live Tour tražeći zamijenu za Brucea "vrištećeg". U
međuvremenu bend je posjetio i Moskvu gdje je bio nevjerovatno prihvaćen
od strane uspaljenih Rusa.
Kada je turneja bila gotova bilo je vrijeme da se nađe novi pjevač.
Na kraju je ispostavljeno da će novi pijevač biti Blaze Bayley iz Wolfsbana.
Wolfsban je podržavao Iron Maiden tijekom turneje u '90. Blaze je bio
omiljen od početka i kad je bend poslušao sve pjesme i držanja audicija
bilo je jasno da je Blaze pravi izbor za Maidene. Kada je Blaze privikao na
novo okruženje, bend je počeo svirati probe kako bi mogao početi raditi na
novom albumu. Ne samo da je bend imao novog pjevača nego je i imao novog
producera. Po prvi put nakon 1980. godine Maidenov album neće biti produciran
od strane Martin Bircha. Od sredine osamdesetih Martin se počeo polako odmarati
i prestajati raditi za maidene. Novi producer je bio Nigel Green. Nigel je bio samo
snimač kazeta na Killers i na the Number of the Beast albumima, a sada je postao
pravi producer. Dok su završili novi album, trebalo im je više od godinu dana.
Značaj ovog albuma je bio ogroman, pa se sve usavršavalo do najsitnijih detalja.
Novi album je nazvan The X Factor. Napokon je izašao u oktobru 1995. Turneja
za ovaj album je počela u Izraelu i južnoj Africi - to je bio prvi posjet tim zemljama.
Trebali su i svirati u Bejrutu ali Libijski političari nisu to dopustili. Bend se vratio u
Europu da snimi MTV show Most wanted. Onda su otišli u Rumunjsku iza Iron
Curtaina kako bi prvi puta posijetili zemlje istočne Europe (osim bivše SFRJ). Sve
sumnje u vezi Blazeovih sposobnosti bile su tada otklonjene. Bend se još jednom
vratio u Englesku i napravio veliki show u Brixtonu. U susret Božiću bend je odsvirao
još neke koncerte u zapadnoj Europi prije nego što su otišli u Ameriku, Kanadu i
Japan. Na ljeto su počeli sa koncertima u zapadnoevropskim zemljama a potom su
otišli u južnu Ameriku gdje su predvodili Monsters of Rock fest u Sao Paulu
pred 50,000 gledatelja. Bend zatim kreće na veliki odmor i izdaje prvu kompilaciju
najvećih hitova Best of the Beast koja je imala novu stvar Virus. Bend počinje raditi
na novom albumu i izdaje drugi album sa Blazeom koji se zove Virtual XI. Nakon
njega iz benda izlazi Blaze jer bendu popularnost jako pada. Dolaze ponovo dobra
vremena jer se u bend vraćaju dvije izgubljene duše: Bruce i Adrian. U međuvremenu
je Bruce Dickinson imao poprilično uspješnu solo karijeru, koja je djelimično izgrađena
i na slavi koju je stekao sa Maidenima. Njegovim povratkom u bend postalo je jasno
da Iron Maiden bez Brucea nije ono što bi trebao da bude. Slava ostalim vokalima IMa,
ali Bruce je zaista nešto posebno..
Počinje rad na novom albumu koji izlazi 2000. i na njemu bend ima tri
gitare: Dave, Adrian i Janick. Album je nazvan Brave New World, i to po
uzoru na istoimeni roman engleskog utopiste Aldousa Huxleya. Potom
počinje ogromna svjetska turneja u koju je između ostalih bila uključena i
Slovenija, ali i veliki festival Rock in Rio gdje je bend svirao pred 250,000
gledatelja. Taj koncert je snimljen i kasnije izdan kao live DVD i kao live album.U 2002. godini izašao je zadnji best album Edward the Great,
a sada se očekuje novi studijski album, kao i početak turneje
koja se zove GIVE ME ED... TIL I'M DEAD! Budući da im je ovo
vjerovatno zadnja turneja, i da je u nju uključen i Zagreb, ne bi
nipošto trebalo propustiti koncert na Radnikovom stadionu u
Velikoj Gorici 17. juna. Naravno, report sa tog koncerta čitaćete na ovim stranicama..

za sva one koji zele da nauce nesto da sviraju na gitari. Ovdje imate stranicu http://www.chordbook.com/   Ja sam od ovog poceo :)

Sretnoooo !

So close, no matter how far
Couldn't be much more from the heart
Forever trusting who we are
and nothing else matters

Never opened myself this way
Life is ours, we live it our way
All these words I don't just say
and nothing else matters

Trust I seek and I find in you
Every day for us something new
Open mind for a different view
and nothing else matters

never cared for what they do
never cared for what they know
but I know

So close, no matter how far
Couldn't be much more from the heart
Forever trusting who we are
and nothing else matters

never cared for what they do
never cared for what they know
but I know

Never opened myself this way
Life is ours, we live it our way
All these words I don't just say

Trust I seek and I find in you
Every day for us, something new
Open mind for a different view
and nothing else matters

never cared for what they say
never cared for games they play
never cared for what they do
never cared for what they know
and I know

So close, no matter how far
Couldn't be much more from the heart
Forever trusting who we are
No, nothing else matters

Kurt Cobain (Kurt Donald Cobain, rođen 20. februara 1967. u Aberdeen, Washington; umro 5. aprila 1994. u Seattle) je bio pjesnik, slikar, vokal, tekstopisac i gitarist američke rock grupe Nirvana. Najveće svjetske uspjehe imao je sa pjesmama Smells Like Teen Spirit, Come As You Are, Heart Shaped Box i All Apologies.

Biografija

Kao dijete bio je hiperaktivan pa su mu liječnici prepisali lijekove koji bi ga držali budnim do kasnih sati te su mu davani i sedativi da mu pomognu zaspati. Mnogi vjeruju da je to razlog njegove kasnije ovisnosti o heroinu. Kada je imao sedam godina roditelji su mu se razveli te je živio kod rođaka. Nakon nekog vremena roditelji su mu jasno dali do znanja da ne žele imati ništa s njim. Sve će se to kasnije odraziti u njegovim tekstovima i životu. Kurt je imao i zdravstvenih problem koje niko nije mogao objasniti,lječnici su mu davali gomile nepotrebnih ljekova i možda je baš zato postao ovisnik o heroinu.

Cobain nije volio ići u školu, tamo se osjećao izgubljeno i usamljeno. Više se družio s djevojkama nego dječacima jer ga nisu zanimale njihove "macho spike". Prvu gitaru kupio je za svoj 14. rođendan i uživao je stvarajući svoju muziku. Nekoliko sedmica prije mature odustao je od školovanja i zaposlio se. Radio je nekoliko poslova koji su na kraju završavali neuspjehom.

Nirvana

Nirvana je nastala 1986. godine kada su se spojili Kurt Cobain i Krist Novoselic koji je svirao bass gitaru. Nakon što su izmijenili nekoliko bubnjara konačni izbor pao je na Davea Grohla. 1988. godine izbacili su svoj prvi demo, a sljedeće godine snimili i prvi album, "Bleach". Krenula je i prva turneja po SAD-u. 1991. izdali su album "Nevermind", a najveći hit bila je pjesma "Smells like teen spirit" koja je zauzela prvo mjesto mnogih svjetskih top lista.

Kurt nikada nije volio komercijalnu stranu Nirvane, nije volio popularnost i ideju velike rock zvijezde. Čak je molio publiku da ne kupuju njihove CD-e i ne dolaze na njihove koncerte. Vjerovao je da su Nirvanini fanovi lažni i da jedino vole pjesmu "Smells like teen spirit". U tom periodu Cobain je naveliko konzumirao droge, heroin i morfin.

24. januara 1992. Kurt Cobain oženio se s pjevacicom feministickog sastava Hole Courtney Love na Havajima. Šest mjeseci nakon vjenčanja dobili su kćer Frances Bean. Ostali članovi Nirvane nadali su se da će se Kurt smiriti nakon što je postao suprug i otac.

U to vrijeme snimili su još jedan album "Incesticide", koji se trebao "riješiti" svih onih lažnih obožavatelja. U tome su i uspjeli. 1993. godine snimaju album koji je ujedno bio i njihov posljednji, "In Utero". Problemi s drogom postajali su sve ozbiljniji. Courtney je Kurta nekoliko puta trgnula iz kome, spasila od overdosea. Bio je i na liječenju, prolazio programe detoksikacije ali bi na kraju pobjegao iz bolnice i vratio se heroinu. Svoj posljednji koncert održali su 29. marta 1994. godine u Münchenu. Sedam dana kasnije Cobain je pao u komu zbog prevelike doze heroina. Par dana kasnije dobrovoljno je napustio bolnicu. Nije se nikome javio i Courtney ga je prijavila kao nestalog. Unajmila je i privatnog detektiva iz straha da bi mu se nešto moglo dogoditi.

Kurt Cobain pronađen je mrtav u svom domu, 7. aprila 1994. godine. Uzrok smrti bilo je samoubistvo.

I dok svi svjetski mediji ovih dana pišu o neobičnom protestu fanova Iron Maidena u Venecueli, ovdašnji, iz cijele regije dakako, već se spremaju za definitivno potvrđeni koncert svjetskih metalaca u Splitu, za koji je prije par dana počela pretprodaja dijela ulaznica.
Šta se to dogodilo u Venecueli? Velika grupa 'Maidenovaca' u Caracasu su protestirali poslovne zgrade promotora za područje Latinske Amerike zbog toga što prema objavljenom touru benda za iduću godinu, Iron Maiden neće održati koncert u Venecueli, pa sad menadžer benda Rod Smallwood razmatra mogućnost da se jedan koncert ipak odsvira i u toj zemlji.
Za nas je, ipak, zanimljivija priča o tome zašto je Iron Maiden, nakon dva prethodna koncerta u Zagrebu, odnosno Velikoj Gorici, ovoga puta izričito zatražio da sviraju u Dalmaciji, pa će se koncert u sklopu turneje Somewhere Back In Time - World Tour 08 održati na splitskom stadionu Poljud.
Sve je objasnio selektor hrvatske nogometne reprezentacije, Slaven Bilić, koji je poznat već i kao veliki poklonik rock muzike, kolekcionar gitara i gitarist za svoju dušu.
Slaven pripovijeda o vremenu kada je igrao za engleski klub West Ham i o tome kako se upoznao s osnivačem Iron Maidena Steveom Harrisom, koji je, opet, nogometni fanatik i navijač West Hama!
"Sjećam se da mi je nakon jedne domaće utakmice suigrač rekao: 'Slavene, dođi, neko te želi upoznati.' Mislio sam da se radi o nekom navijaču koji želi autogram. Iziđem iz svlačionice, a ispred mene stoji Steve Harris. Drhtao sam kada sam ga ugledao. Međutim, tada sam vidio da se i on ukočio, najprije izustivši: 'Moj Bože, Slaven Bilić!'", ispričao je Slaven novinaru zagrebačkog Nacionala.
Od tada je Harris nekoliko puta pozivao Bilića da se pridruži njihovim turnejama, pa je vjerovatno i to razlog zašto u gradu podno Marjana već danima kruži priča da je upravo Nane razlog zašto Iron Maiden dolazi baš na Poljud.
Inače, saznajemo da su hrvatski fanovi već najavili 100 puta 75 metara veliku zastavu, koju će razviti u čast 50. rođendana pjevača Brucea Dickinsona.
Maideni će, pak, za sobom dovući čak 16 šlepera opreme, sa najmodernijom i najraskošnijom produkcijom, dok će na na splitski aerodrom Resnik sletjeti posebno dizajniranim Boeingom 757, čiji je pilot upravo – Dickinson!
Evo trenutnog rasporeda avgustovskog dijela turneje Iron Maidena:
02. 8. Atena, Grčka, Terra Vibe Park
04. 8. Bukurešt, Rumunjska, Cotroceni Football Stadium
07. 8. Varšava, Poljska, Gwardia Stadium
08. 8. Prag, Češka, Slavia Football Stadium
10. 8. Split, Hrvatska, Poljud

Police najviše zaradili od turneje

Ponovo okupljena rok grupa „The Police“ najviše je zaradila od turneje po Americi tokom 2007. godine, prema podacima koje je iznela američka stručna publikacija „Pollstar“.

54 koncerata koje su održali po Americi i Kanadi, bendu je donelo 131,9 miliona dolara, skoro duplo više od Kenija Česnija, koji je zauzeo drugo mesto na listi.
Džastin Timberlejk je na trećoj poziciji, a slede Selion Dion i bend „Van Halen“ koji se takođe okupio tokom 2007.
Kantri duo Tim Mekgrou i Fejt Hil nalaze se na šestoj poziciji, dok su veterani Rod Stjuart i „Genesis“ na sedmom, tj. osmom mestu.
U prvih deset su još i Džoš Groban i dobitnici Gremija, bend „Rascall Flats“.
„Pollstar“ je, takođe, napravio i listu izvođača koji su najviše naplaćivali ulaznice za svoje nastupe u proteklih 12 meseci.
Prva dva mesta zauzeli su Beri Menilou i Selin Dion, koji su u proseku naplaćivali 141 dolar po ulaznici.
Sastav "The Police" osnovan je 1977. godine, a njihovi najveći hitovi bili su "Roxanne", "Don't Stand So Close to Me", "De Do Do Do, De Da Da Da", "Every Little Thing She Does Is Magic" i "Every Breath You Take".

Komična sapunica o novom albumu grupe Guns N' Roses (ili onoga što je od nje ostalo) možda se bliži kraju. Iako je Axl Rose često pričao i najavljivao novi album "Chinese Democracy", tek sada je stigla potvrda da je album napokon - gotov.

Metal Hammer magazine došao je do informacije da je menađment benda izjavio kako je grupa, koja je u studiju provela, sada već nekoliko godina, dovršila snimanje negdje oko Božića, a trenutno su u jeku pregovori s izdavačem oko datuma izlaska.

Trenutni plan je samo da bi album trebao izaći pred kraj ljeta.